U vremenu u kojem se gotovo sve može kupiti, pretražiti ili ubrzati, slobodno zidarstvo nudi nešto posve suprotno: sporost, obvezu, simbolički rad i zajednicu koja od čovjeka traži više nego što mu obećava. Upravo bi u tome mogla biti njegova suvremena vrijednost – ali i razlog zbog kojeg neće biti privlačno svakome.
Teorije zavjere slobodno zidarstvo zamišljaju kao piramidu na čijem vrhu sjedi nevidljivi upravitelj svjetske mreže loža. Stvarnost je gotovo suprotna: ne postoji svjetski veliki majstor, središnja masonska vlada ni institucija koja može zapovijedati svim slobodnim zidarima. Postoji složen arhipelag samostalnih velikih loža, velikih orijenata, redova i vrhovnih vijeća koji se međusobno priznaju, ignoriraju ili osporavaju.
Pseudonim u masonskoj publicistici može štititi autora od predrasuda, profesionalnih posljedica i neželjenog razotkrivanja članstva. Može biti i dio stare kulture diskrecije. Ali u maloj sredini poput Hrvatske može poslužiti i za nešto mnogo manje uzvišeno: obračun bez odgovornosti, stvaranje autoriteta bez provjerljivih referencija i širenje tvrdnji koje nitko ne mora potpisati vlastitim imenom.
Nova francuska studija otkriva ono što masonske organizacije nerado priznaju: članstvo u loži nije cjepivo protiv radikalizma. No između političke desnice i ideologije koja negira jednakost ljudi postoji granica preko koje slobodno zidarstvo teško može prijeći a da ne iznevjeri vlastita načela.
Kada je papa Klement XII. 28. travnja 1738. objavio bulu In eminenti Apostolatus Specula, slobodno zidarstvo nije bilo revolucionarna sila koja ruši prijestolja, niti politički pokret koji upravlja europskim vladama. Bilo je nešto možda još neobičnije za svijet 18. stoljeća: zatvorena međunarodna mreža u kojoj su se ljudi različitih vjera, staleža i nacionalnosti sastajali prema pravilima koja nisu propisali ni Crkva ni država. Upravo je u tome bio pravi problem.
Masonski simboli, rituali i zvučne titule mogu djelovati uvjerljivo, ali sami po sebi ne dokazuju legitimitet. U svijetu brojnih obedijencija ključno je pitanje jednostavno: tko stoji iza organizacije, odakle potječe i tko je priznaje?
Slobodno zidarstvo ima neobičan talent za proizvodnju vlastitih protivnika. Tajni rituali, diskretno članstvo, zatvoreni sastanci i povijesna prisutnost ljudi iz politike, pravosuđa, vojske i poslovnog svijeta stvorili su gotovo idealan materijal za sumnju. No iza pojma „antimasonerija“ ne stoji jedan pokret. Stoje Crkve i diktature, političke stranke i teoretičari zavjere, ozbiljni istraživači i profesionalni „razotkrivači“.
Slobodno zidarstvo već tri stoljeća govori jezikom univerzalnog bratstva. No hrvatska masonska scena pokazuje koliko je velika udaljenost između univerzalnosti kao ideala i univerzalnosti kao stvarnosti. Jer iza riječi „bratstvo“ postoji složen svijet priznanja, jurisdikcija, regularnosti i granica koje određuju tko je kome brat – barem institucionalno.
Andrew Michael Ramsay nije osnovao Škotski obred, nije izmislio više stupnjeve i, suprotno često ponavljanoj legendi, u svojim slavnim govorima nije ustvrdio da slobodno zidarstvo potječe od templara. Ipak, malo je pojedinaca koji su s nekoliko stranica teksta toliko snažno promijenili smjer masonske povijesti. Ramsay je masoneriji ponudio nešto što će se pokazati gotovo jednako važnim kao ritual: novu priču o tome tko su slobodni zidari i odakle dolaze.
Kada je Lav XIII. 1878. postao papa, nije naslijedio samo Katoličku crkvu. Naslijedio je instituciju koja je nekoliko godina ranije izgubila vlastitu državu, Rim i stoljetnu političku moć. Istodobno je gledao kako diljem Europe nastaje novi poredak u kojem su sekularna država, liberalizam, građansko društvo i slobodno zidarstvo često stajali na istoj strani povijesne promjene.