Amenkamen

Kada je Lav XIII. 1878. postao papa, nije naslijedio samo Katoličku crkvu. Naslijedio je instituciju koja je nekoliko godina ranije izgubila vlastitu državu, Rim i stoljetnu političku moć. Istodobno je gledao kako diljem Europe nastaje novi poredak u kojem su sekularna država, liberalizam, građansko društvo i slobodno zidarstvo često stajali na istoj strani povijesne promjene. Zato njegovi brojni dokumenti protiv masonerije nisu nastali u vakuumu. Bili su odgovor čovjeka koji je vjerovao da pred njegovim očima nestaje jedan svijet i nastaje drugi.

Teško je razumjeti odnos pape Lava XIII. prema slobodnom zidarstvu ako se njegove enciklike čitaju samo kao teološki dokumenti. Treba prvo pogledati kartu Europe. Još bolje: kartu Italije.

Kada je Gioacchino Pecci 1878. izabran za papu i uzeo ime Lav XIII., prošlo je tek osam godina otkako su talijanske trupe kroz proboj kod Porta Pia ušle u Rim. Papinska Država, politička tvorevina kojom su pape stoljećima upravljali kao svjetovni vladari, prestala je postojati. Rim je pripojen Kraljevini Italiji i postao njezin glavni grad. Papa je ostao u Vatikanu. Ali više nije imao državu. Upravo je tu ključ za razumijevanje svega što će uslijediti.

Talijanska država pokušala je 1871. Zakonom o jamstvima urediti položaj pape i zajamčiti mu određene privilegije i neovisnost. Sveta Stolica to nije prihvatila jer bi time, iz njezine perspektive, priznala pravo talijanske države da jednostrano definira položaj papinstva. Tako je nastalo takozvano Rimsko pitanje, koje će ostati neriješeno sve do Lateranskih ugovora 1929. godine. Pape su se u tom razdoblju smatrali svojevrsnim „zatočenicima Vatikana“.

Lav XIII. stoga nije stupio na Petrovu stolicu u trenutku stabilnosti. Stupio je na nju nakon političkog poraza. A među ljudima koje je Vatikan povezivao s pokretima koji su taj poraz omogućili nalazili su se i slobodni zidari.

Kada masonerija prestaje biti samo pitanje tajnog društva

Katolička crkva sukob sa slobodnim zidarstvom nije započela s Lavom XIII. Još je papa Klement XII. bulom In eminenti apostolatus specula iz 1738. osudio članstvo katolika u slobodnozidarskim organizacijama. Slijedili su Benedikt XIV., Pio VII., Lav XII., Grgur XVI., Pio IX. i drugi. Ali postoji velika razlika između masonerije koju je promatrao Rim u 18. stoljeću i masonerije koju je pred sobom imao Lav XIII. krajem 19. stoljeća. U međuvremenu se dogodila Francuska revolucija. Dogodile su se revolucije 1848. Dogodio se Risorgimento. Nastale su nacionalne države. Stari savez prijestolja i oltara počeo se raspadati. A ideje koje su nekada živjele uglavnom među intelektualnim i građanskim elitama: sloboda savjesti, građanska jednakost, sekularno obrazovanje, ustavna vlast i odvajanje političkog autoriteta od crkvenog – postupno su postajale temeljem državnih politika. Slobodno zidarstvo bilo je dio tog svijeta.

No važno je izbjeći pojednostavljenje prema kojem je „masonerija stvorila modernu Italiju“. Povijesni odnos Risorgimenta i slobodnog zidarstva mnogo je složeniji. Nisu svi protagonisti talijanskog ujedinjenja bili masoni niti se politički proces može svesti na djelovanje loža. Ipak, slobodnozidarske mreže bile su prisutne među dijelovima liberalne, republikanske i nacionalne elite, a Giuseppe Garibaldi postao je jedan od najpoznatijih europskih masona svojega vremena.

Još je važnije ono što se dogodilo nakon ujedinjenja. U posljednjim desetljećima 19. stoljeća talijansko slobodno zidarstvo razvilo je izrazito političku i antiklerikalnu komponentu. Povjesničar Samuel W. Halperin u svojoj studiji o talijanskom antiklerikalizmu masoneriju je opisao kao jednog od najupornijih protivnika političkog utjecaja Crkve u tadašnjoj Italiji. Za Vatikan to više nije izgledalo kao pitanje nekoliko tajnih rituala iza zatvorenih vrata. Izgledalo je kao borba za karakter države.

Rim više nije bio papin grad

Simbolički problem bio je možda još veći od političkoga. Rim nije bio bilo koji grad. Bio je središte Katoličke crkve. A sada je isti grad postao prijestolnica države nastale protivljenjem papinskoj svjetovnoj vlasti. Za papinstvo 19. stoljeća to je bio gotovo civilizacijski potres.

U enciklici Etsi Nos iz 1882. Lav XIII. otvoreno opisuje Italiju kao zemlju u kojoj je, prema njegovu viđenju, politički poredak sustavno potiskivao Crkvu iz javnog života. Navodi ukidanje redovničkih zajednica, konfiskaciju crkvene imovine, civilni brak, ograničavanje crkvenog utjecaja na obrazovanje i gubitak papinske teritorijalne vlasti. Posebno upozorava na djelovanje „sekte“ koju smatra neprijateljskom prema katolicizmu.

Drugim riječima, već dvije godine prije svoje najpoznatije antimasonske enciklike Lav XIII. slobodno zidarstvo nije promatrao prvenstveno kao izoliranu organizaciju. Promatrao ga je kao dio političkog sustava koji je promijenio Italiju. To će postati obrazac njegova pontifikata.

Humanum genus: dokument koji je promijenio razinu sukoba

Dana 20. travnja 1884. Lav XIII. objavio je Humanum genus. To je vjerojatno najvažniji papinski dokument o slobodnom zidarstvu u povijesti Katoličke crkve. Njegovi prethodnici masoneriju su uglavnom zabranjivali, osuđivali njezinu tajnost, prisege ili opasnost koju su u njoj vidjeli za vjeru i politički poredak. Lav XIII. učinio je nešto ambicioznije. Pokušao je definirati njezin svjetonazor. U njegovoj interpretaciji pravi problem masonerije nije bio ritual. Nije bila ni pregača. Nisu bili simboli.

Problem je bio ono što je nazivao naturalizmom: ideja da društvo, moral i država mogu biti uređeni ljudskim razumom bez nužne podložnosti objavljenoj religijskoj istini i autoritetu Crkve. Tu Humanum genus postaje mnogo više od dokumenta o slobodnom zidarstvu. Postaje dokument o modernitetu.

Lav XIII. slobodno zidarstvo povezuje s čitavim nizom procesa koje smatra posljedicama istog intelektualnog izvora: sekularizacijom države, odvajanjem Crkve i države, sekularnim obrazovanjem, promjenom shvaćanja braka, religijskim pluralizmom i idejom da politički autoritet proizlazi iz naroda neovisno o božanskom moralnom poretku. To je ključna promjena. Mason više nije samo čovjek koji pripada zabranjenom društvu. Masonerija postaje, u papinskoj interpretaciji, institucionalni simbol alternativnog modela društva.

Problem je bio što je taj alternativni model upravo pobjeđivao

Lav XIII. nije pisao Humanum genus zato što je slobodno zidarstvo bilo marginalno. Pisao ga je jer je vjerovao da ideje koje mu pripisuje pobjeđuju. Pogledajte Europu njegova vremena. U Njemačkoj se upravo odigrao Kulturkampf, veliki sukob Bismarckove države i Katoličke crkve oko obrazovanja, imenovanja klera, političke lojalnosti katolika i granica crkvenog utjecaja. Sukob je kulminirao tijekom 1870-ih, neposredno prije dolaska Lava XIII. na papinsko prijestolje. U Francuskoj je Treća Republika tijekom 1880-ih gradila sekularni obrazovni sustav. Zakoni povezani s Julesom Ferryjem učinili su osnovno obrazovanje besplatnim, obveznim i sekularnim, a republikanski projekt sve je snažnije ograničavao institucionalni utjecaj Crkve u javnom prostoru. U Italiji je papinska teritorijalna vlast već bila srušena.

Iz perspektive Vatikana nije bilo teško povezati te događaje u jednu veliku povijesnu sliku. Liberalizam. Sekularizam. Antiklerikalizam. Slobodno zidarstvo. Revolucionarne tradicije. Nacionalne države. Lav XIII. sve je to promatrao kao različite manifestacije mnogo šire transformacije zapadne civilizacije. Upravo zato je o masoneriji pisao toliko često.

Zašto toliko dokumenata?

Kada se govori da je Lav XIII. izdao više dokumenata protiv slobodnog zidarstva od drugih papa, treba dodati malu metodološku napomenu. Broj ovisi o tome što računamo.

Jedno su dokumenti izravno i gotovo u cijelosti posvećeni masoneriji. Drugo su enciklike, apostolska pisma i govori u kojima se slobodno zidarstvo pojavljuje kao dio šire rasprave o liberalizmu, državi, sekularizaciji ili položaju Crkve. Ali jedno je nedvojbeno: nijedan papa prije Lava XIII. nije pitanje slobodnog zidarstva razradio tako sustavno, opsežno i u toliko različitih političkih i društvenih konteksta.

Nakon Etsi Nos iz 1882. i ključnog Humanum genus iz 1884., slijedi Dall'alto dell'Apostolico Seggio 1890. Tu Lav XIII. ide još dalje. Otvoreno tvrdi da događaji u Italiji nisu izolirani incidenti, nego dijelovi sustavnog programa. Rušenje svjetovne vlasti papa. Sekularizacija obrazovanja. Civilni brak. Oduzimanje crkvene imovine. Slabljenje redovničkih zajednica. Potiskivanje katoličkog utjecaja iz državnih institucija. Sve to interpretira kao elemente onoga što izričito naziva „masonskim programom“. Tu se možda najbolje vidi koliko je njegov antimasonizam bio vezan uz političku traumu talijanskog ujedinjenja.

Za Lava XIII. slobodno zidarstvo nije bilo samo jedan od protivnika Crkve. Postalo je objašnjenje načina na koji je stari katolički društveni poredak izgubio političku bitku.

Dva dokumenta istoga dana

Posebno je zanimljiv 8. prosinca 1892. Toga dana Lav XIII. objavljuje dva dokumenta o slobodnom zidarstvu. Inimica vis upućena je talijanskim biskupima. Custodi di quella fede talijanskom narodu. Već sama činjenica da se isti problem istoga dana obrađuje za dvije različite publike govori koliko ga je papa smatrao važnim.

U Inimica vis upozorava biskupe da slobodno zidarstvo, prema njegovu uvjerenju, pokušava prodrijeti u institucije države i društva te potisnuti katolički karakter Italije. U Custodi di quella fede obraća se izravno građanima i povezuje masoneriju s političkim i kulturnim promjenama koje su zahvatile zemlju. Zanimljivo je da sam Lav XIII. u tom dokumentu izrijekom podsjeća na Humanum genus iz 1884. i Dall'alto iz 1890. Drugim riječima, njegove antimasonske enciklike treba čitati kao seriju. Kao kampanju. Kao sustavnu intelektualnu i političku strategiju.

Ali Lav XIII. nije bio papa koji je jednostavno odbacio moderni svijet

U tome leži najveći paradoks njegova pontifikata. Čovjek koji je možda snažnije od bilo kojeg prethodnika razradio katoličku kritiku slobodnog zidarstva istodobno je bio jedan od papa koji su najviše učinili da Katolička crkva nauči živjeti u modernom društvu. To je isti Lav XIII. koji će 1891. objaviti Rerum novarum, temeljni dokument moderne katoličke socijalne misli. Govorit će o položaju radnika, kapitalu, plaći, privatnom vlasništvu, socijalnoj pravdi, pravu radnika na udruživanje. Pokušat će obnoviti dijalog s državama s kojima je Crkva bila u sukobu.

U Francuskoj će poticati katolike da prihvate republikanski politički poredak umjesto da svoju sudbinu vežu isključivo uz restauraciju monarhije. U Njemačkoj će njegovo razdoblje donijeti postupno smirivanje Kulturkampfa.

Njegov pontifikat trajao je od 1878. do 1903. i ostavio golem korpus enciklika i drugih dokumenata o odnosu Crkve, države i modernog društva. Zato Lava XIII. jednostavno proglasiti „reakcionarnim papom protiv masona“ značilo bi promašiti njegovu povijesnu važnost. On nije želio vratiti vrijeme. Želio je definirati uvjete pod kojima će Crkva preživjeti novo vrijeme. Ali upravo je u slobodnom zidarstvu vidio ideološkog konkurenta za oblikovanje tog novog svijeta.

Sukob dviju vizija društva

Kada se uklone retorika 19. stoljeća, teološke osude i tadašnja sklonost velikim teorijama o „sektama“, ostaje vrlo zanimljiv politički sukob. Tko određuje moralne temelje društva? Crkva ili država? Treba li obrazovanje biti konfesionalno ili sekularno? Je li brak prvenstveno sakrament ili građanskopravna institucija? Proizlazi li politička legitimnost iz transcendentnog moralnog poretka ili iz građana? Može li država biti neutralna prema religiji? Treba li religija imati privilegirani položaj u javnom prostoru? To su bila prava pitanja iza velikog sukoba. I upravo su na mnogima od njih Katolička crkva i liberalno slobodno zidarstvo 19. stoljeća stajali na suprotnim stranama. Zato su jedni druge doživljavali ne samo kao konkurente nego kao egzistencijalnu prijetnju.

Za slobodne zidare antiklerikalnog krila Crkva je predstavljala ostatak starog poretka, privilegija i dogmatskog autoriteta. Za Lava XIII. masonerija je predstavljala organiziranu mrežu koja pokušava iz društva ukloniti kršćanski temelj. Obje slike bile su snažno ideološke. Ali politički sukob iza njih bio je stvaran.

I onda se pojavio Léo Taxil

Atmosfera antimasonskog straha krajem 19. stoljeća proizvela je i jednu od najvećih prijevara u povijesti antimasonizma. Francuski publicist Gabriel Jogand-Pagès, poznat kao Léo Taxil, nakon objave Humanum genus predstavio se kao obraćenik na katolicizam i počeo objavljivati senzacionalističke „razotkrivajuće“ priče o navodnom sotonističkom podzemlju slobodnog zidarstva. Priče su postajale sve fantastičnije. Demoni. Luciferijanski rituali. Tajna palladistička masonerija. Izmišljena Diana Vaughan. Godinama je dio katoličke antimasonske javnosti prihvaćao njegove konstrukcije.

A onda je 1897. Taxil javno priznao da je sve izmislio. Cilj mu je, tvrdio je, bio ismijati lakovjernost antimasonskih krugova. Povjesničari su poslije Taxilovu aferu proučavali upravo kao primjer atmosfere teorija zavjere koja se razvila na rubovima tadašnjeg katoličkog antimasonizma. Ta epizoda ne poništava stvarni politički sukob Crkve i dijelova europskog slobodnog zidarstva. Ali pokazuje koliko je granica između legitimnog političkog sukoba i mitologije o svemoćnoj tajnoj organizaciji mogla postati opasno tanka.

Papa koji je izgubio državu, ali dobio globalnu pozornicu

Postoji još jedan paradoks. Papinstvo je 1870. izgubilo gotovo svu svoju teritorijalnu moć. Ali upravo nakon toga počelo je postajati sve globalnija moralna i politička institucija. Lav XIII. više nije mogao zapovijedati vojskom Papinske Države. Nije mogao upravljati Rimom. Nije mogao donositi zakone za milijune podanika kao svjetovni vladar. Ali mogao je pisati. Mogao je definirati doktrinu. Mogao je mobilizirati biskupe, katoličke organizacije, novine, udruženja i milijune vjernika diljem svijeta. Njegove enciklike postale su instrument nove vrste papinske moći.

Upravo u tom kontekstu treba razumjeti i njegovu opsesivnu pozornost prema slobodnom zidarstvu. Bio je to sukob dviju međunarodnih mreža. Crkve koja je gubila tradicionalnu političku moć, ali gradila globalnu organizacijsku snagu. I slobodnog zidarstva koje nije bilo jedinstvena svjetska politička organizacija, ali je kroz svoje različite obedijencije okupljalo dio političkih, intelektualnih i društvenih elita modernog građanskog svijeta. Lav XIII. taj je sukob promatrao gotovo civilizacijski.

Zato je napisao toliko toga

Odgovor na pitanje zašto je upravo Lav XIII. ostavio tako velik broj službenih dokumenata protiv slobodnog zidarstva zapravo je jednostavniji nego što se čini. Zato što je postao papa u trenutku kada je sukob Crkve i masonerije prestao biti samo pitanje članstva u tajnom društvu. Postao je pitanje vlasti. Države. Škole. Obitelji. Tiska. Kulture. Zakona. I samog značenja modernosti.

Njegovi prethodnici gledali su masoneriju uglavnom kao zabranjeno tajno društvo. Lav XIII. gledao ju je kao konkurentski projekt društva. Možemo raspravljati koliko je njegova procjena stvarne moći masonerije bila precizna, koliko je događaje previše povezivao u jednu veliku sliku i koliko je političke procese pripisivao organiziranom djelovanju loža kada su zapravo proizlazili iz mnogo širih povijesnih promjena. Ali jednu stvar teško je osporiti.

Lav XIII. nije pisao o slobodnom zidarstvu zato što ga je fascinirala tajnost loža. Pisao je zato što je gledao kako nestaje Europa u kojoj je Katolička crkva stoljećima bila jedan od glavnih nositelja političkog i društvenog poretka. A iza vrata novoga svijeta vidio je liberalizam, sekularnu državu, slobodu savjesti, građansko društvo – i vrlo često slobodne zidare. Zato je njegov sukob s masonerijom bio mnogo više od sukoba pape i tajnog bratstva. Bio je to sukob oko toga tko će napisati pravila modernog svijeta.