Amenkamen

Nova francuska studija otkriva ono što masonske organizacije nerado priznaju: članstvo u loži nije cjepivo protiv radikalizma. No između političke desnice i ideologije koja negira jednakost ljudi postoji granica preko koje slobodno zidarstvo teško može prijeći a da ne iznevjeri vlastita načela.

Kratak odgovor glasi: može. Može pristupiti loži, proći inicijaciju, nositi pregaču i godinama sudjelovati u ritualima. Povijest pokazuje da su među slobodnim zidarima postojali monarhisti, nacionalisti, autoritarni konzervativci, pristaše kolaboracionističkih režima, zagovornici rasne hijerarhije i ljudi povezani s krajnjom desnicom.

Ali činjenica da netko može biti član ne znači da su njegova uvjerenja spojiva sa slobodnim zidarstvom. Članstvo dokazuje da je određena loža nekoga primila. Ne dokazuje da je taj čovjek usvojio vrijednosti koje loža propovijeda.

Upravo taj neugodan raskorak između ritualnog identiteta i političke stvarnosti tema je nove knjige francuskog povjesničara Guillaumea Michela Francs-maçons d’extrême droite: Enquête sur une proximité insoupçonnée. De 1940 à nos jours. Na gotovo 350 stranica autor prati stotine životopisa i političkih putanja slobodnih zidara koji su se kretali u krugovima krajnje desnice – od višijevskih kolaboracionista i zagovornika francuskog Alžira do pripadnika Nove desnice i suvremenih suverenističkih pokreta. Knjiga, koju je predstavio belgijski masonski portal Hiram.be, ruši ugodnu predodžbu prema kojoj članstvo u loži automatski pretvara čovjeka u prosvijećenog humanista. Ne pretvara. Loža može ponuditi metodu rada na sebi, ali ne može jamčiti rezultat.

Najprije treba utvrditi tko je doista ekstremist

U hrvatskim političkim raspravama izraz „ekstremna desnica“ često se upotrebljava toliko široko da ponekad obuhvaća gotovo svakoga tko je nacionalno konzervativan, protivi se dijelu europskih politika ili zastupa tradicionalna društvena stajališta. Takva inflacija pojma onemogućuje ozbiljan razgovor.

Domoljublje nije isto što i šovinizam. Konzervativizam nije isto što i fašizam. Skepticizam prema pojedinim politikama Europske unije nije isto što i odbacivanje demokracije. Ni zalaganje za strožu migracijsku politiku samo po sebi ne čini nekoga ekstremistom.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe u svojem izvješću o krajnje desnoj ideologiji navodi tri obilježja ekstremne desnice: vjerovanje u prirodnu nejednakost ili hijerarhiju među skupinama ljudi, autoritarnost te izravnu ili prikrivenu namjeru rušenja demokratskog poretka. Pritom razlikuje radikalnu desnicu, koja sudjeluje u demokratskim procesima, ali osporava pluralizam i prava manjina, od ekstremne desnice koja odbacuje samu demokraciju. To je korisna razdjelnica i za masonsku raspravu.

Kandidat za ložu može biti politički desno, nacionalno orijentiran, vjernik, monarhist ili suverenist, a da pritom poštuje jednako dostojanstvo svih ljudi, demokratsku smjenu vlasti i slobodu tuđe savjesti. Takva stajališta sama po sebi nisu nespojiva sa slobodnim zidarstvom.

Problem počinje kada političko uvjerenje preraste u tvrdnju da neki ljudi po rođenju vrijede manje, da manjine trebaju imati manje prava, da je političko nasilje legitimno ili da demokraciju treba zamijeniti vlašću „pravih“ pripadnika nacije, rase ili vjere.

Tada više nije riječ samo o političkoj preferenciji. Riječ je o izravnom sukobu s masonskim načelom jednakog ljudskog dostojanstva.

Sloboda savjesti nije dozvola za sve

Veliki Orijent Francuske u svojem temeljnom određenju slobodnog zidarstva navodi uzajamnu toleranciju, poštovanje drugih, solidarnost i apsolutnu slobodu savjesti. Njegovo je geslo, kao i geslo Francuske Republike, „Sloboda, jednakost, bratstvo“.

Regularna anglosaksonska masonerija koristi drukčiji jezik, ali dolazi do sličnog vrijednosnog minimuma. Ujedinjena velika loža Engleske kao svoja četiri vodeća načela navodi integritet, prijateljstvo, poštovanje i služenje zajednici, a Konstitucije iz 1723. povezuje s vjerskom tolerancijom, ustavnom vlašću i napredovanjem na temelju osobne vrijednosti.

Sloboda savjesti znači da član ne mora misliti kao njegova loža. Ona ne znači da svako mišljenje mora biti proglašeno spojivim s masonstvom. Čovjek može biti slobodan vjerovati u rasnu ili nacionalnu nadmoć. Loža je jednako tako slobodna zaključiti da takav čovjek ne ispunjava uvjet moralne podobnosti za članstvo. Tolerirati postojanje nekog stajališta nije isto što i dodijeliti mu mjesto unutar organizacije koja počiva na suprotnim vrijednostima.

Loža nije država. Ne raspolaže policijom, sudovima ni javnim ovlastima. Ne može nekome oduzeti politička prava, ali nije ni dužna primiti svakoga tko pokuca na njezina vrata.

Loža nije biračko mjesto

Problem postaje osjetljiviji kada se političko uvjerenje ne izražava javno.

U regularnom slobodnom zidarstvu rasprave o dnevnoj politici i religiji tradicionalno su zabranjene tijekom rada lože. To izrijekom navode i temeljna načela Ujedinjene velike lože Engleske. Svrha zabrane nije politička ravnodušnost, nego očuvanje prostora u kojem se mogu susresti ljudi različitih uvjerenja.

Zato loža ne bi trebala ispitivati za koga je član glasovao niti političku podobnost pretvarati u test lojalnosti. Tajnost glasa vrijedi i za slobodnog zidara. Jedan izborni glas također ne otkriva nužno cijeli svjetonazor: ljudi glasaju iz protesta, straha, ekonomskog interesa ili nezadovoljstva postojećom vlašću.

Ne može se izjednačiti povremeni birač neke stranke s njezinim dužnosnikom, ideologom ili aktivistom koji javno širi mržnju.

Ipak, zabrana politike u loži ne smije postati zaklon za moralnu neodgovornost izvan nje. Ako član u javnosti zagovara diskriminaciju, prijeti protivnicima ili širi rasističke teorije, nije uvjerljivo tvrditi da se to lože ne tiče samo zato što takve rečenice nije izgovorio tijekom obreda.

U poslovnom svijetu organizacije već dugo znaju da ponašanje njihovih istaknutih članova izvan radnog vremena može uništiti povjerenje u cijelu instituciju. Isto vrijedi i za slobodno zidarstvo. Pregača se nosi samo u hramu, ali reputacija lože ne ostaje pred njegovim vratima.

Povijest je puna neugodnih proturječja

Michelova knjiga važna je zato što pokazuje da slobodno zidarstvo nikada nije bilo politički monolitno. Čak ni u Francuskoj, gdje se ono snažno povezivalo s republikom, sekularizmom i nasljeđem prosvjetiteljstva, sve lože i svi njihovi članovi nisu pripadali ljevici ili liberalnom centru.

Među njima je bilo monarhista, konzervativaca i nacionalista, ali i pojedinaca koji su otišli znatno dalje – prema režimu u Vichyju, kolaboraciji, radikalnom pokretu za očuvanje francuskog Alžira ili intelektualnim krugovima Nove desnice.

Ovdje je potrebna i kritička ograda prema autorovu pristupu. Stavljanje rojalista, suverenista, višijevskih dužnosnika i otvorenih rasista u isti povijesni katalog može stvoriti dojam da među njima nema razlike. Ima je, i to velike. Pripadnost suverenističkom pokretu nije sama po sebi moralno usporediva s kolaboracijom s nacističkim režimom.

Vrijednost istraživanja zato nije u dokazivanju da su svi ti ljudi bili jednaki, nego u rušenju mita da se radikalno desna uvjerenja nikada nisu mogla pojaviti ispod masonske pregače.

Povijesna je ironija u tome što su fašistički i nacistički režimi slobodne zidare istodobno smatrali neprijateljima. Nacistička propaganda povezivala ih je sa Židovima, liberalizmom i navodnom međunarodnom zavjerom. Prema američkom Muzeju Holokausta, njemačke lože koje su zastupale toleranciju i jednakost bile su progonjene i prisiljavane na raspuštanje, dok ni pokušaji pojedinih konzervativnih loža da se prilagode režimu nisu osigurali njihov opstanak.

Slično proturječje postojalo je i na hrvatskom prostoru. Ustaška je vlast masone tretirala kao politički sumnjivu skupinu, a u studenome 1941. skupina zagrebačkih intelektualaca optuženih za masonstvo uhićena je i odvedena u logore Jasenovac i Stara Gradiška. Među njima su bili istaknuti profesori i kulturni djelatnici.

To ne znači da nijedan mason nije mogao simpatizirati autoritarnu politiku. Znači da je krajnja desnica, kada je došla na vlast, masonstvo kao neovisnu, međunarodno povezanu organizaciju uglavnom doživljavala kao prijetnju.

Može li loža promijeniti radikala?

Tu se pojavljuje možda najteže pitanje.

Ako je svrha slobodnog zidarstva rad na „neobrađenom kamenu“, treba li automatski odbaciti čovjeka koji dolazi s predrasudama? Nije li upravo loža mjesto na kojem bi mogao naučiti slušati ljude koje je dotad promatrao kao neprijatelje?

Teoretski – da. Čovjek ne mora u ložu doći savršen. Kada bi moralno savršenstvo bilo uvjet inicijacije, lože bi ostale prazne.

Ali postoji razlika između čovjeka koji je svjestan vlastitih predrasuda i spreman ih je preispitati te političkog aktivista koji ložu želi koristiti kao mrežu kontakata, izvor društvenog legitimiteta ili prostor za širenje ideologije.

Prvi je kandidat za osobnu promjenu. Drugi je upravljački i reputacijski rizik.

Zato se odluka ne bi trebala temeljiti na stranačkoj iskaznici, nego na nekoliko jednostavnih pitanja. Priznaje li kandidat jednako ljudsko dostojanstvo onima koji nisu njegove nacije, vjere, rase ili seksualne orijentacije? Prihvaća li demokratsku smjenu vlasti? Odbacuje li političko nasilje? Može li promijeniti mišljenje kada se suoči s boljim argumentom? Dolazi li u ložu raditi na sebi ili tražiti utjecaj?

Isti kriteriji morali bi vrijediti za svaki ekstremizam. Ni nasilni revolucionar, vjerski fundamentalist ili zagovornik totalitarne ljevice ne postaje prihvatljiv samo zato što se politički nalazi na drugoj strani spektra.

Hrvatski problem neće biti članstvo, nego šutnja

U Francuskoj su pojedine obedijencije spremne javno istupiti protiv krajnje desnice. Veliki Orijent Francuske u svojem je godišnjem izvješću zabilježio i poziv masonima da se suprotstave njezinoj „ideologiji mržnje“.

U hrvatskom slobodnom zidarstvu takva je rasprava gotovo nevidljiva. Obedijencije rijetko javno objašnjavaju gdje završava politička različitost, a počinje vrijednosna nespojivost. Zbog toga javnost ne zna bi li hrvatske lože članstvo osobe koja otvoreno širi rasizam ili zaziva autoritarni poredak smatrale privatnom stvari ili masonskim problemom.

Šutnja je kratkoročno najudobnije rješenje. Dugoročno je i najskuplje.

Organizacija koja ne odredi vlastite crvene linije prepušta ih najglasnijim članovima. Ako se bratstvo svede na bezuvjetnu zaštitu svakoga tko je jednom primljen, ono prestaje biti etičko načelo i postaje korporativna solidarnost.

Konačan odgovor

Može li ekstremni desničar biti slobodni zidar? Činjenično može. Povijest pokazuje da jest. Institucionalno može, sve dok ga njegova loža prihvaća ili ne želi vidjeti proturječje između njegova javnog djelovanja i masonskih obveza.

Ali ako pod ekstremnim desničarom podrazumijevamo osobu koja zagovara prirodnu nejednakost ljudi, kolektivnu krivnju, diskriminaciju, autoritarnu vlast ili političko nasilje, tada je odgovor na vrijednosnoj razini negativan. Takav čovjek može posjedovati člansku iskaznicu, stupnjeve i odličja, ali svojim djelovanjem poništava ono što bi ti simboli trebali predstavljati.

Slobodno zidarstvo ne gubi vjerodostojnost zato što se među njegovim članovima pojavi ekstremist. Nijedna organizacija ne može potpuno kontrolirati svoje članove.

Vjerodostojnost gubi onda kada ga prepozna – i odluči da joj to nije važno.