Amenkamen

U vremenu u kojem se gotovo sve može kupiti, pretražiti ili ubrzati, slobodno zidarstvo nudi nešto posve suprotno: sporost, obvezu, simbolički rad i zajednicu koja od čovjeka traži više nego što mu obećava. Upravo bi u tome mogla biti njegova suvremena vrijednost – ali i razlog zbog kojeg neće biti privlačno svakome.

Čovjek 21. stoljeća ima više informacija nego ijedna generacija prije njega, ali ne nužno i više mudrosti. Ima stotine digitalnih kontakata, ali sve manje odnosa koji od njega traže prisutnost, strpljenje i odgovornost. Može u nekoliko sekundi pronaći odgovor na gotovo svako pitanje, ali mnogo teže pronalazi prostor u kojem može ozbiljno razmišljati o tome kakav čovjek želi postati. Upravo se na tom mjestu pojavljuje pitanje koje slobodno zidarstvo više ne može izbjegavati: što ono danas zapravo nudi?

Ne što je nudilo europskom građanstvu 18. stoljeća. Ne kakvu je ulogu imalo u stvaranju modernih država, širenju prosvjetiteljskih ideja ili oblikovanju građanske kulture. I ne kakvu mu moć pripisuju teorije zavjere. Pitanje je mnogo jednostavnije i neugodnije: zašto bi suvremen čovjek, zatrpan obvezama i naviknut na trenutačne rezultate, svjesno odvojio vrijeme za ložu, obred, razgovor, učenje i rad koji se ne može pretvoriti u poslovni certifikat?

Odgovor počinje tek kada se ukloni najveći nesporazum. Slobodno zidarstvo nije proizvod koji se konzumira, nego okvir u kojem član nešto gradi. Ako u njega ulazi tražeći karijernu prečicu, utjecajne kontakte ili potvrdu vlastite važnosti, vjerojatno je pogriješio adresu. Ako traži disciplinu samopropitivanja, zajednicu koja nije zasnovana isključivo na koristi i simbolički jezik za pitanja koja se ne rješavaju internetskom tražilicom, tada njegova ponuda postaje zanimljivija.

Ne nudi tajnu. Nudi strukturu

Najveća privlačnost slobodnog zidarstva često se pogrešno traži u tajnosti. U stvarnosti, gotovo svi važniji podaci o njegovoj povijesti, simbolima, obredima i organizacijama odavno su dostupni u knjigama i na internetu. Ono što se ne može preuzeti s mreže nije informacija, nego iskustvo.

Obred nije vrijedan zato što skriva podatak koji drugi ne znaju. Vrijedan je ako čovjeka uspije zaustaviti, izdvojiti iz svakodnevice i natjerati da poznate pojmove – odgovornost, prolaznost, slobodu, bratstvo i dužnost – doživi osobno. U svijetu stalnih obavijesti i fragmentirane pozornosti sama sposobnost da se određeno vrijeme bude potpuno prisutan postaje gotovo radikalna praksa. Slobodno zidarstvo čovjeku, dakle, ne daje gotov odgovor na pitanje kako treba živjeti. Ono mu daje strukturu unutar koje to pitanje više ne može tako lako izbjegavati.

Moderna industrija osobnog razvoja uglavnom obećava mjerljiv rezultat: veću produktivnost, bolju komunikaciju, snažniji osobni brend ili uspješniju karijeru. Slobodno zidarstvo, kada ozbiljno shvaća vlastitu tradiciju, ne obećava optimiziranog čovjeka. Ono govori o nedovršenom čovjeku.

Njegova poznata metafora neobrađenog kamena zapravo je neobično suvremena. Ona polazi od pretpostavke da svatko nosi osobine koje treba prepoznati, oblikovati i ograničiti. No cilj nije postati samo učinkovitija verzija sebe, nego odgovornija verzija sebe. Ne radi se samo o tome kako ostvariti vlastite ambicije, nego i o tome što naše ambicije čine drugim ljudima.

Zajednica izvan algoritma

Druga važna ponuda slobodnog zidarstva jest pripadnost. Ali ne pripadnost kakvu nude društvene mreže, profesionalne platforme ili povremeni događaji za umrežavanje. Algoritmi nas uglavnom povezuju s ljudima koji slično misle, slično kupuju i slično reagiraju. Loža, barem u svojem idealnom obliku, okuplja ljude različitih dobi, zanimanja, životnih iskustava i društvenih položaja. Ono što ih povezuje nije nužno zajedničko mišljenje, nego prihvaćanje zajedničkih pravila razgovora i ponašanja.

To nije mala stvar. Suvremeni javni prostor nagrađuje brzinu, oštrinu i sukob. Mišljenje se objavljuje prije nego što se provjeri, a sugovornik se često procjenjuje prema tome pripada li „našima” ili „njihovima”. Loža može biti jedno od rijetkih mjesta na kojem liječnik, poduzetnik, obrtnik, profesor i umirovljenik ne nastupaju prvenstveno kao dužnosti, titule ili tržišne kategorije.

Naravno, ceremonijalna jednakost nije isto što i stvarna jednakost. Društveni status ne nestaje samim prelaskom preko praga lože. Ali redovito susretanje pod pravilima koja ograničavaju dominaciju, barem u načelu, stvara priliku da se ljude vrednuje drukčije nego u svakodnevnom svijetu.

U tom smislu slobodno zidarstvo nudi oblik društvenog kapitala koji ne bi trebalo miješati s interesnom mrežom. Društveni kapital znači povjerenje, uzajamnost i sposobnost suradnje. Interesna mreža počinje ondje gdje se članstvo pretvara u privatnu valutu za zapošljavanje, pogodovanje ili izbjegavanje odgovornosti. Prvo je vrijednost; drugo je izdaja vrijednosti.

Upravo je ta granica osobito važna u Hrvatskoj, gdje se zatvorene skupine gotovo automatski promatraju kroz iskustvo klijentelizma. Slobodno zidarstvo ovdje ne može tražiti povjerenje pozivajući se na vlastite ideale. Mora ga zaslužiti ponašanjem svojih članova. Njegova vjerodostojnost ne ovisi o tome koliko uglednih ljudi okuplja, nego o tome jesu li ti ljudi spremni odbiti korist koja bi kompromitirala njihova načela.

Razgovor koji ne mora završiti pobjednikom

Treća vrijednost nalazi se u intelektualnom radu. U mnogim ložama članovi pripremaju izlaganja o filozofskim, etičkim, povijesnim ili društvenim pitanjima, nakon kojih slijedi uređena rasprava. Kvaliteta toga rada, naravno, razlikuje se od lože do lože. Nigdje sama forma ne jamči dubinu.

Ipak, ideja da čovjek treba određenu temu istražiti, oblikovati u smisleno izlaganje i zatim saslušati druge bez potrebe da ih porazi djeluje gotovo protukulturno. Danas se mnogo govori, ali se malo razgovara. Komunikacija je postala javna izvedba, a stav dio osobnog brenda. Priznati da ne znamo, promijeniti mišljenje ili ostaviti pitanje otvorenim često se doživljava kao slabost.

Slobodnozidarski rad može ponuditi suprotno: prostor u kojem razgovor nije natjecanje, a neslaganje ne mora postati neprijateljstvo. To nije spektakularna ponuda. Ne može se lako fotografirati ni pretvoriti u objavu koja će prikupiti tisuće reakcija. Ali za društvo koje sve teže razlikuje protivnika od neprijatelja, mogla bi biti jedna od njegovih najvažnijih funkcija.

Simbolički jezik za doba doslovnosti

Suvremeni čovjek živi u svijetu podataka, pokazatelja i dokaza. To je donijelo golemi napredak, ali je istodobno suzilo prostor za simbol, tišinu i višeznačnost. Od svega se očekuje da bude odmah razumljivo, korisno i objašnjivo.

Slobodno zidarstvo djeluje drukčije. Ono svoje temeljne ideje ne prenosi samo definicijama, nego slikama, predmetima, prostornim odnosima i obrednim prizorima. Kutnik, šestar, kamen, svjetlo, stupovi i gradnja nisu važni kao ukrasi iz prošlosti, nego kao alati mišljenja. Oni ne nude jedno konačno tumačenje, nego se mijenjaju zajedno s iskustvom osobe koja o njima razmišlja.

U tome se krije jedna od njegovih najvećih prednosti, ali i opasnosti. Simbol može produbiti mišljenje, no može postati i zamjena za mišljenje. Ako se stari izrazi samo ponavljaju, bez pokušaja povezivanja s današnjim moralnim i društvenim problemima, tradicija se pretvara u scenografiju. Obred tada više ne otvara čovjeka prema pitanju, nego ga štiti od pitanja.

Slobodno zidarstvo ima smisla samo ako simboli ostanu radni alat. Čekić koji se čuva u vitrini više nije alat, nego muzejski predmet.

Vježbanje moralne odgovornosti

Slobodno zidarstvo često govori o toleranciji, slobodi savjesti, čovjekoljublju, bratstvu i radu za opće dobro. Problem je u tome što su te riječi danas gotovo potpuno devalvirane. Nalaze se u političkim govorima, korporativnim vrijednostima, strateškim dokumentima i reklamnim kampanjama. Svi su načelno za integritet; iskušenje počinje kada integritet postane skup.

Zato suvremena vrijednost slobodnog zidarstva ne može biti u ponavljanju moralnih pojmova, nego u stvaranju okruženja u kojem se oni uvježbavaju. Može li član saslušati čovjeka s kojim se duboko ne slaže? Može li priznati pogrešku? Može li se odreći privilegija? Hoće li zaštititi slabijega kada mu to ne donosi priznanje? Hoće li odbiti pogodovanje koje mu se nudi upravo zato što pripada krugu povjerenja?

Takve se odluke ne donose u svečanim govorima, nego na radnome mjestu, u obitelji, politici, poslovanju i javnoj službi. Loža ne može umjesto čovjeka donijeti nijednu od njih. Može mu samo redovito postavljati ogledalo.

U tom smislu slobodno zidarstvo nije dokaz nečije moralnosti. Članstvo nikoga ne čini boljim čovjekom, kao što članstvo u knjižnici nikoga ne čini obrazovanim. Ono tek daje pristup prostoru i alatima. Rezultat ovisi o radu.

Što ono ne nudi – i ne bi smjelo nuditi

Pošten odgovor na pitanje o suvremenoj ulozi slobodnog zidarstva mora jasno navesti i ono što ono nije.

Nije terapija, premda druženje i osjećaj pripadnosti mogu imati pozitivan učinak. Nije religija, premda se bavi pitanjima smisla, dužnosti i čovjekova mjesta u svijetu. Nije poslovni klub, premda među članovima mogu nastati profesionalne suradnje. Nije politička stranka, premda njegovi članovi mogu imati snažne političke stavove. Nije ni jamstvo intelektualne dubine, građanske hrabrosti ili osobnog integriteta.

I nipošto nije tvornica društvenog statusa.

Ondje gdje titule postanu važnije od služenja, hijerarhija važnija od odgovornosti, a međusobno priznanje važnije od rada na sebi, slobodno zidarstvo počinje imitirati upravo one slabosti svijeta koji tvrdi da želi popravljati. Čovjek koji u loži traži položaj možda će ga i dobiti, ali time nije nužno postao ništa slobodniji ni izgrađeniji.

Za nekoga tko traži brzu korist, slobodno zidarstvo je loša investicija. Traži vrijeme, redovitost, članarinu, učenje, strpljenje i spremnost da se prihvate obveze čiji se učinak ne može precizno izmjeriti. Povrat na to ulaganje ne dolazi u obliku promaknuća ili javnog priznanja. Ako postoji, vidi se u kvaliteti odluka, odnosa i karaktera.

Najveća prijetnja nije neprijateljstvo, nego beznačajnost

Slobodno zidarstvo stoljećima živi s protivnicima, zabranama i teorijama zavjere. No njegova najveća prijetnja u 21. stoljeću možda više nije progon, nego mogućnost da postane nevažno.

To se događa kada se lože zatvore u beskrajno ponavljanje vlastitih procedura, kada administracija zamijeni ideju, a prošlost postane jedini izvor identiteta. Događa se kada se o „radu na sebi” govori mnogo više nego što se taj rad vidi u odnosu prema drugim ljudima. I kada diskrecija, koja bi trebala štititi osobnu slobodu članova i dostojanstvo obreda, postane izgovor za komunikacijsku šutnju ili bijeg od javne odgovornosti.

Organizacija ne ostaje živa samo zato što je stara. Tradicija ima vrijednost tek kada svaka generacija iznova otkrije čemu služi.

To ne znači da se slobodno zidarstvo treba pretvoriti u društvenu mrežu, politički pokret ili još jednu nevladinu organizaciju koja javnosti svakodnevno objašnjava vlastitu korisnost. Ali mora biti sposobno govoriti jezikom svojega vremena. Ako suvremenom čovjeku ne može objasniti zašto su mu potrebni ritual, disciplina, bratstvo i etičko samopropitivanje, ne može očekivati da će taj čovjek smisao pronaći sam iza zatvorenih vrata.

Vrijednost ovisi o kvaliteti lože i ozbiljnosti člana

Ne postoji jedinstveno iskustvo slobodnog zidarstva. Neke su lože intelektualno žive, otvorene za ozbiljna pitanja i zahtjevne prema vlastitim članovima. Druge su društveni klubovi s ceremonijalnim dekorom. Neke njeguju stvarno bratstvo; druge su opterećene unutarnjim podjelama, položajima i osobnim taštinama.

Zato odgovor na pitanje što slobodno zidarstvo nudi ovisi o dva čimbenika: o kvaliteti zajednice i o ozbiljnosti čovjeka koji joj pristupa.

Dobra loža može ponuditi okvir, primjer, korekciju i podršku. Ne može ponuditi gotov karakter. Ozbiljan član može i iz skromne sredine izvući poticaj za rast, ali nijedan pojedinac ne može beskonačno nadomještati prazninu zajednice koja se odrekla vlastitih ideala. Odnos između člana i lože zato nije odnos kupca i pružatelja usluge. Čovjek ne dolazi samo pitati: „Što ću dobiti?” Jednako važno pitanje glasi: „Čemu ću pridonijeti?”

To je možda i najteži dio slobodnozidarske ponude za 21. stoljeće. Ona ne obećava personalizirano iskustvo prilagođeno svakoj želji pojedinca. Traži da pojedinac prihvati granice, pravila i obvezu prema ljudima koje nije sam izabrao. U kulturi koja slobodu često poistovjećuje s nepostojanjem obveze, ona podsjeća da se sloboda može ostvarivati upravo odgovornim prihvaćanjem obveze.

Luksuz koji se ne može kupiti

Što, dakle, slobodno zidarstvo zapravo nudi čovjeku 21. stoljeća?

Nudi vrijeme koje nije potpuno podređeno produktivnosti. Razgovor koji ne mora završiti pobjednikom. Zajednicu koja, u najboljem slučaju, nije zasnovana na političkoj, profesionalnoj ili financijskoj koristi. Susret generacija koje se u svakodnevnom životu sve rjeđe zaista susreću. Simbolički okvir za razmišljanje o vlastitim slabostima, dužnostima i prolaznosti. I redoviti podsjetnik da čovjek nije završen projekt.

To nije spektakularna ponuda. Ne pruža trenutačno zadovoljstvo, ne jamči uspjeh i ne spašava od moralnog neuspjeha. Zapravo, od člana traži da prestane mjeriti vrijednost samo onime što dobiva. Upravo zato može biti relevantna.

Čovjeku našega doba možda ne nedostaje još jedna organizacija, još jedna mreža kontakata ni još jedan identitet kojim će se predstaviti drugima. Nedostaju mu mjesta na kojima neće morati glumiti dovršenost; mjesta na kojima će moći učiti kako slobodu spojiti s odgovornošću, individualnost sa zajedništvom, a uvjerenje sa sumnjom.

Slobodno zidarstvo ne može obećati da će od lošeg čovjeka napraviti dobrog. Može mu ponuditi radionicu, alat i suradnike. Hoće li u toj radionici doista raditi ili će samo nositi pregaču, ostaje pitanje na koje mora odgovoriti svaki član zasebno.

Jer konačna vrijednost slobodnog zidarstva nije u tome kakve tajne čuva, koliko dugo postoji ni koga okuplja. Vrijedi onoliko koliko pomaže čovjeku da bude slobodniji od vlastite taštine, odgovorniji prema drugima i spremniji graditi svijet u kojem njegova načela vrijede i onda kada ga nitko ne promatra.