Amenkamen

Kada je papa Klement XII. 28. travnja 1738. objavio bulu In eminenti Apostolatus Specula, slobodno zidarstvo nije bilo revolucionarna sila koja ruši prijestolja, niti politički pokret koji upravlja europskim vladama. Bilo je nešto možda još neobičnije za svijet 18. stoljeća: zatvorena međunarodna mreža u kojoj su se ljudi različitih vjera, staleža i nacionalnosti sastajali prema pravilima koja nisu propisali ni Crkva ni država. Upravo je u tome bio pravi problem.

Kada danas govorimo o odnosu Katoličke Crkve i slobodnog zidarstva, gotovo je nemoguće pobjeći od gotovo tri stoljeća povijesti koja su uslijedila nakon njihova prvog otvorenog sukoba. Francuska revolucija. Liberalizam. Risorgimento. Antiklerikalizam. Sekularizacija. Tajna društva. Političke revolucije 19. stoljeća.

Sve se to naknadno povezivalo s masonerijom, opravdano ili neopravdano. Ali 1738. godine gotovo ništa od toga još se nije dogodilo. Zato je možda najzanimljivije pitanje vezano uz In eminenti Apostolatus Specula upravo ono najjednostavnije: Čega se papa Klement XII. zapravo bojao? Jer odgovor nije jednostavno – masonerije.

Rim se suočio s pojavom nečega za što tadašnji europski politički i vjerski sustav jednostavno nije imao odgovarajuću kategoriju. Organizacije koja nije bila Crkva. Nije bila država. Nije bila ceh. Nije bila sveučilište. Nije bila dinastički viteški red. Nije bila politička stranka, jer političke stranke u današnjem smislu još nisu ni postojale. A ipak je imala članove, strukturu, pravila, prisege, rituale, međunarodne veze i, možda najvažnije, vlastiti unutarnji autoritet. Za Europu ancien régimea to nije bila mala stvar. To je bila institucionalna novost.

Dvadeset i jedna godina koja je promijenila sve

Tradicionalna prekretnica u povijesti modernog organiziranog slobodnog zidarstva dogodila se 1717., kada su se četiri londonske lože povezale u prvu Veliku ložu Engleske. Samo šest godina poslije objavljene su Andersonove Konstitucije slobodnih zidara iz 1723., dokument koji je novoj organizaciji dao institucionalni okvir i pomogao njezinu širenju. Do 1738. prošla je samo 21 godina od osnutka prve Velike lože. Ali masonerija se već počela širiti iz Britanije prema Francuskoj, Nizozemskoj, njemačkim zemljama i talijanskim državama. Bio je to iznimno brz razvoj.

United Grand Lodge of England danas ističe da je masonerija već unutar desetak godina od 1717. postala jedna od najvećih sekularnih društvenih organizacija u Britaniji, dok su Konstitucije iz 1723. formulirale tada vrlo napredne ideje poput vjerske tolerancije, društvenog povezivanja izvan nasljednih hijerarhija te osobnog i društvenog usavršavanja.

U Londonu je takva organizacija mogla izgledati kao još jedan izraz britanske kulture klubova, društava, kavana, znanstvenih krugova i gentlemen’s associations. Na europskom kontinentu stvar je izgledala drukčije. Jer Europa 1730-ih nije bila Europa 21. stoljeća. Vjera nije bila privatno pitanje građanina. Ona je bila dio političkog identiteta države.

Europa u kojoj nije bilo normalno da katolik i protestant jednostavno budu „braća“

Jednu od najvažnijih rečenica bule In eminenti danas je lako previdjeti. Klement XII. opisuje slobodnozidarske lože kao društva u kojima se okupljaju „ljudi bilo koje religije ili sekte“. Nama to danas može zvučati gotovo bezazleno. Godine 1738. nije bilo. Europa je iza sebe imala stoljeća vjerskih ratova, reformaciju, protureformaciju, Tridesetogodišnji rat, progone protestanata i katolika, političke sukobe oko dinastija i pitanje može li vladar jedne vjere uopće legitimno vladati podanicima druge.

Samo nekoliko desetljeća prije nastanka moderne masonerije Engleska je prošla kroz političke krize izravno povezane s katoličkim Stuartima i protestantskom sukcesijom. Nakon dolaska Georgea I. iz hannoverske dinastije na britansko prijestolje 1714., jakobitski pokret pokušavao je vratiti Stuartere na vlast, uključujući oružani ustanak 1715. Politička i vjerska pripadnost tada su bile gotovo nerazdvojive kategorije. A sada su se pojavile lože.

Prostorije u kojima se moglo dogoditi nešto što je tradicionalnoj Europi bilo duboko neobično: katolik je mogao sjediti pokraj protestanta,anglikanac pokraj prezbiterijanca,Britanac pokraj Francuza, kao i aristokrat pokraj obrazovanog građanina. I svi su, barem simbolički, postajali – braća. To nije značilo da su rane lože bile politički revolucionarne.

Naprotiv. Andersonove Konstitucije izričito su naglašavale lojalnost građanskoj vlasti i nastojale političke i vjerske sukobe držati izvan lože. Povjesničar Charles H. Lyttle u svojoj klasičnoj studiji o odnosu Rima i masonerije upravo upozorava na paradoks: rana masonerija pokušavala je stvoriti prostor koji bi ublažavao političke i konfesionalne podjele, a ne nužno poticao revoluciju. Ali upravo je takav prostor mogao izgledati sumnjivo. Jer tko je dao tim ljudima pravo da sami definiraju uvjete međusobnog bratstva?

Problem nije bio samo u onome što masoni rade. Problem je bio u tome što se nije znalo što rade.

Tu dolazimo do druge ključne riječi bule: tajnost. Tekst In eminenti iznenađujuće malo govori o nekoj razrađenoj masonskoj filozofiji. Nema velike analize masonskih simbola. Nema teorije o političkoj revoluciji. Nema detaljne teološke rasprave o Velikom arhitektu Svemira.

Umjesto toga, Klement XII. koncentrira se na nekoliko vrlo konkretnih stvari. Članovi se okupljaju u zatvorenim društvima. Primaju ljude različitih vjera. Vežu se prisegama. Obvezuju se na šutnju o onome što rade. I imaju vlastita pravila. Papa zatim iznosi argument koji će stoljećima ostati jedan od temelja antimasonske retorike: ako se ništa loše ne događa, zašto tolika tajnost?

U buli se pojavljuje formulacija prema kojoj bi se, da ta društva ne čine ništa loše, manje skrivala od „svjetla“. Istodobno se navodi da su ih neke svjetovne vlasti već smatrale prijetnjom javnoj sigurnosti. To je vrlo važan detalj. Jer pokazuje da prvi veliki institucionalni sukob s masonerijom nije počeo isključivo kao sukob teologije. Počeo je i kao problem povjerenja i kontrole.

Države su masoneriju počele sumnjičiti i prije pape

Često se povijest antimasonerije prikazuje kao da je Katolička Crkva 1738. jednostavno pokrenula kampanju protiv slobodnog zidarstva, nakon čega su je slijedile katoličke države. Povijest je složenija. Sumnjičavost prema zatvorenim ložama postojala je i u protestantskim državama.

U Nizozemskoj su se prve lože pojavile sredinom 1730-ih, ali su vlasti ubrzo reagirale zabranama. Razlog nije bila poslušnost Rimu – Nizozemska je bila dominantno protestantska – nego politička sumnja prema organizaciji u kojoj su se ljudi različitih političkih i vjerskih pripadnosti povezivali izvan uobičajenih institucija.

Upravo to izrijekom spominje i sama bula. Klement XII. navodi da su određene svjetovne vlasti već zabranile takva društva zbog javne sigurnosti. Drugim riječima, papa nije izmislio politički strah od masonerije. On ga je kanonizirao. Pretvorio je postojeću europsku sumnju prema novom tipu tajnog udruživanja u pitanje crkvene discipline i vjerske pripadnosti. I time je odnos masonerije i Katoličke Crkve ušao u potpuno novu fazu.

Firenca je bila mnogo bliže Rimu nego London

Postoji još jedan važan element priče. Klement XII. nije bio samo papa. Bio je Lorenzo Corsini. Florentinac. Rođen u Firenci 1652., pripadnik utjecajne obitelji Corsini, izabran je za papu 1730. godine. A upravo je Firenca postala jedno od prvih važnih mjesta širenja slobodnog zidarstva na talijanskom prostoru.

Ondje se početkom 1730-ih oblikovao masonski krug snažno povezan s britanskim i međunarodnim miljeom. Među ljudima povezanim s tom sredinom nalazili su se diplomati, aristokrati, intelektualci i stranci koji su se kretali Europom u svijetu Grand Toura. Takva loža nije nužno bila revolucionarni stožer. Ali iz perspektive rimskih i lokalnih vlasti imala je gotovo sve karakteristike koje su mogle izazvati nervozu: strance, međunarodne veze, privatne sastanke, prisege, tajnost, vjersku heterogenost i ljude povezane s diplomatskim i političkim krugovima.

Florentinska loža došla je pod nadzor inkvizicijskih struktura još prije objave bule, a nakon nje jedan od najpoznatijih slučajeva postao je proces protiv pjesnika i slobodoumnog intelektualca Tommasa Crudelija, koji je 1739. uhićen zbog povezanosti sa slobodnim zidarstvom. Istraživanja povijesti masonerije u Italiji upravo događaje u Firenci smatraju važnim dijelom neposrednog konteksta prve papinske osude.

Zato In eminenti nije dokument nastao samo iz apstraktnog straha Vatikana od nekog dalekog engleskog društva. Masonerija je stigla pred njegova vrata.

U pozadini je bila i velika europska politika

Postoji još jedan sloj bez kojeg se 1738. teško može potpuno razumjeti. Jakobiti. Hannoveranci. Francuska. Britanija. Stuarti u egzilu. Europske diplomatske mreže. Rana kontinentalna masonerija razvijala se upravo u svijetu u kojem su političke lojalnosti često prelazile državne granice. Dio ranih francuskih masonskih krugova bio je povezan s jakobitskim emigrantima koji su podržavali svrgnutu katoličku dinastiju Stuart, dok su drugi krugovi bili bliži hannoverskoj Britaniji. To ne znači da je postojala jedna velika međunarodna masonska zavjera.

Upravo suprotno. Rana masonerija bila je politički mnogo heterogenija nego što će to kasniji mitovi tvrditi. U istom međunarodnom bratstvu mogli su postojati ljudi potpuno suprotnih političkih interesa. I upravo je to stvaralo dodatnu konfuziju.

Jedan od zanimljivijih primjera bio je škotski intelektualac Andrew Michael Ramsay, povezan s jakobitskim i katoličkim krugovima u Francuskoj. Pokušavao je francuskom državniku i kardinalu André-Herculeu de Fleuryju predstaviti masoneriju kao instituciju koja može povezivati narode, promicati znanje i ublažavati podjele. Fleury nije bio impresioniran. Francuske vlasti postajale su sve sumnjičavije prema masonskim okupljanjima.

Povijesni izvori pokazuju koliko su u toj fazi religija, diplomacija, jakobitsko pitanje i masonerija bili međusobno isprepleteni, premda bi bilo prejednostavno svesti papinsku bulu na samo jednu političku zavjeru ili diplomatski interes. I upravo je to možda najtočniji opis Europe uoči 1738. Nitko zapravo nije bio siguran što je masonerija. Ali svi su vidjeli da se širi.

Papa zapravo navodi tri problema

Kada se iz In eminenti ukloni sva kasnija povijesna prtljaga, ostaju tri osnovna razloga zabrane.

Prvi je vjerski. Lože okupljaju ljude različitih religija i sekti na temelju zajedničke moralnosti. Za današnjeg čitatelja to može izgledati kao tolerancija. Za Crkvu 18. stoljeća to je moglo otvoriti puno ozbiljnije pitanje: Ako katolik, protestant i pripadnik druge konfesije mogu postati „braća“ unutar jednog moralnog sustava, što onda određuje granice vjerske istine?

Drugi problem je tajnost. Prisege i obveza šutnje stvaraju područje koje crkveni i državni autoritet ne može nadzirati.

Treći problem je političko-pravni. Bula izričito upozorava da takva društva mogu štetiti „miru vremenite države“, kao i „spasenju duša“. To je fascinantna formulacija. Država i duša. Politika i religija. Dvije vlasti starog europskog svijeta odjednom pronalaze zajednički problem. Privatnu organizaciju koja postoji između njih.

Najzanimljivija rečenica bule možda je ona u kojoj papa ništa ne objašnjava

Nakon navođenja razloga zabrane Klement XII. dodaje još jednu formulaciju: postoje i „drugi pravedni i razumni razlozi Nama poznati“. I ne navodi ih. Ta rečenica stoljećima je hranila nagađanja. Jesu li postojali obavještajni podaci? Politički razlozi? Informacije o pojedinim ložama? Diplomatski pritisci? Strah od jakobitskih ili hannoverskih mreža? Problemi u Firenci? Vjerojatno je pogrešno tražiti jedan jedini tajni razlog.

Mnogo je vjerojatnije da se 1738. spojilo nekoliko različitih strahova. Teološka nelagoda zbog religijske tolerancije. Politička sumnja prema međunarodnim privatnim mrežama. Pravna sumnja prema prisegama koje država i Crkva nisu kontrolirale. Strah od tajnosti. I jednostavna činjenica da se masonerija širila nevjerojatno brzo.

Drugim riječima: Rim možda nije znao što će slobodno zidarstvo postati. Ali je vrlo dobro prepoznao da se pojavilo nešto novo.

Ekskomunikacija kao odgovor na novu vrstu lojalnosti

Klement XII. nije ostavio mnogo prostora za kompromis. Katolicima je zabranjeno pristupati takvim društvima, pomagati im, omogućavati sastanke, davati im prostor ili ih na bilo koji način podržavati. Kazna je bila ekskomunikacija koja je nastupala samim činom, uz vrlo ograničenu mogućnost odrješenja. To je bio iznimno snažan odgovor. Ali upravo njegova snaga otkriva koliko je pitanje bilo duboko. Jer masonerija je tražila nešto što je u 18. stoljeću bilo politički i teološki vrlo osjetljivo: lojalnost pojedinca jednom dobrovoljnom bratstvu koje prelazi granice države, nacije i konfesije.

Čovjek je mogao biti Francuz i brat Englezu. Katolik i brat protestantu. Podanik jednog kralja i brat podaniku njegova političkog protivnika. To danas zvuči gotovo banalno. U Europi 1738. nije bilo.

Veliki paradoks: zabrana je možda pomogla stvoriti ono čega se Rim bojao

Tu povijest postaje posebno zanimljiva. Prva masonerija nije nastala kao globalni antikatolički pokret. Među ranim slobodnim zidarima bilo je i katolika. Postojale su lože povezane s katoličkim jakobitima. Postojali su svećenici koji su bili masoni. Granice između katoličkog identiteta i masonskog članstva u prvim desetljećima nisu bile tako čvrste kako će postati kasnije. Bula iz 1738. počela ih je crtati.

Povjesničar Charles H. Lyttle iznio je još 1940. provokativnu tezu: represija protiv masonerije mogla je pridonijeti upravo njezinoj kasnijoj radikalizaciji i antiklerikalizmu. Drugim riječima, sukob nije samo otkrio postojeće neprijateljstvo – djelomično ga je i proizveo. Ta teza ne vrijedi jednako za sve zemlje niti za sve masonske tradicije. Ali povijesni paradoks ostaje.

Godine 1738. Crkva je osudila masoneriju prije Francuske revolucije. Prije modernog liberalizma. Prije velikih republikanskih revolucija 19. stoljeća. Prije talijanskog Risorgimenta. Prije militantnog europskog antiklerikalizma. Drugim riječima, In eminenti nije bila reakcija na sve ono što će masonerija, ili pojedini masoni, činiti tijekom sljedeća dva stoljeća. Bila je reakcija na nešto mnogo fundamentalnije. Na samu ideju organiziranog bratstva koje traži autonomni prostor između pojedinca, države i Crkve.

Zato 1738. nije samo godina početka jednog sukoba

In eminenti Apostolatus Specula obično se pamti kao prva papinska bula protiv slobodnog zidarstva. To je točno. Ali povijesno je zanimljivija zbog nečeg drugog. Ona dokumentira trenutak u kojem je jedan stari europski poredak prepoznao dolazak novog oblika društva. Slobodni zidar mogao je i dalje biti vjeran kralju. Mogao je i dalje ići u crkvu. Mogao je tvrditi da ne raspravlja o politici ni teologiji. Ali nekoliko večeri mjesečno ulazio je u prostor u kojem autoritet nije proizlazio iz kraljevske krune, biskupske mitre ni nasljednog staleža. Proizlazio je iz pravila bratstva kojem je dobrovoljno pristupio. Možda je upravo to bilo najrevolucionarnije. Ne ono što su slobodni zidari tajno planirali. Nego sama činjenica da su se počeli organizirati izvan tradicionalnih centara moći.

Klement XII. to je 1738. promatrao sa svoje „uzvišene apostolske stražarnice“ – in eminenti apostolatus specula. I vidio opasnost. Povijest koja je uslijedila pokazat će da je taj sukob bio mnogo veći od pitanja rituala, pregača i tajnih znakova. Bio je to jedan od ranih sudara dvaju modela Europe. Jednog u kojem pripadnost određuju rođenje, vjera i vlast. I drugog u kojem pojedinac počinje sam birati kome će pripadati.

Upravo zato bula iz 1738. nije samo dokument iz povijesti odnosa Katoličke Crkve i slobodnog zidarstva. Ona je dokument početka modernog svijeta.