Amenkamen

Pseudonim u masonskoj publicistici može štititi autora od predrasuda, profesionalnih posljedica i neželjenog razotkrivanja članstva. Može biti i dio stare kulture diskrecije. Ali u maloj sredini poput Hrvatske može poslužiti i za nešto mnogo manje uzvišeno: obračun bez odgovornosti, stvaranje autoriteta bez provjerljivih referencija i širenje tvrdnji koje nitko ne mora potpisati vlastitim imenom.

Slobodno zidarstvo ima neobičan odnos prema javnoj riječi. S jedne strane, riječ je o pokretu koji je stoljećima stvarao knjige, časopise, govore, rasprave i filozofske tekstove. Slobodni zidari nisu samo čuvali ritualnu tradiciju nego su o njoj pisali, tumačili simbole, polemizirali o društvu i pokušavali objasniti smisao inicijacijskog rada. S druge strane, brojni autori koji javno pišu o slobodnom zidarstvu ne potpisuju se imenima iz osobnih dokumenata. Koriste pseudonime, inicijale, simboličke potpise ili potpuno izmišljene književne identitete.

Čitatelj tako dolazi do neobičnog paradoksa. Autor želi javno govoriti. Ali ne želi da javnost zna tko govori.

Francuski portal 450.fm tom je pitanju posvetio članak u kojem pseudonim ne tumači samo kao sredstvo skrivanja identiteta. Pseudonim može biti zaštita, urednički alat, simbolička maska, odvajanje privatnog života od inicijacijskog rada, ali i način slobodnijeg pisanja o unutarnjim odnosima, obredima i sukobima među obedijencijama. U toj interpretaciji ime pod kojim se piše postaje dio poruke, a ne samo fusnota ispod teksta. U francuskoj i široj ezoterijskoj književnosti neki su pseudonimi postali poznatiji od građanskih imena njihovih autora. Papus je ostao znatno prepoznatljiviji od Gérarda Encaussea, dok je identitet autora koji je pisao kao Fulcanelli i dalje predmet rasprava. Pseudonim u takvim slučajevima više ne skriva samo osobu. On proizvodi zasebnu književnu figuru i gradi autoritet vlastitog imena.

U Hrvatskoj je situacija drukčija. Ovdje pseudonim nije samo književna poza ili simbolički veo. On je često rezultat vrlo konkretne povijesti zabrana, stigmatizacije, političkih optužbi i medijskog lova na imena.

Hrvatsko nasljeđe šutnje nije nastalo bez razloga

Hrvatsko slobodno zidarstvo ima publicističku tradiciju stariju od jednog stoljeća. U Zagrebu je 1913. počeo izlaziti Glasnik, službeno glasilo hrvatskih slobodnih zidara. No kontinuitet organiziranog djelovanja više je puta prekidan, a lože na području Hrvatske nisu mogle legalno djelovati od 1940. do demokratske obnove početkom 1990-ih. Pola stoljeća zabrane nije samo prekinulo rad loža. Stvorilo je kulturu opreza.

Članstvo nije bilo osobni podatak koji se nehajno navodio u biografiji. Moglo je izazvati političku sumnju, policijsko zanimanje, profesionalne posljedice ili društvenu stigmu. Popisi nekadašnjih članova postajali su predmetom obavještajnih evidencija, političkih interpretacija i kasnijih publicističkih obračuna.

Kada se slobodno zidarstvo početkom 1990-ih počelo obnavljati u Hrvatskoj, jedan od prvih opširnijih novinskih razgovora s vodećim hrvatskim slobodnim zidarom objavljen je bez njegova imena. Sugovornik je pristao objasniti obnovu loža, ali je želio ostati anoniman. To je važna slika razdoblja. Organizacija se vraćala u javnost, ali njezini članovi još nisu bili sigurni što će se dogoditi kada javnost dobije njihova imena. Takav refleks nije nestao preko noći.

Članstvo nije tajna. Ali nije ni tuđi podatak za objavljivanje

Velika Loža Hrvatske danas javno odbacuje opis slobodnog zidarstva kao potpuno tajnog društva. Navodi da njezini članovi svoje članstvo mogu otkriti kome žele te da su povijest, ciljevi i osnovna načela organizacije javni. Istodobno, njezina pravila razlikuju pravo člana da govori o sebi od prava da govori o drugima: slobodni zidar ne smije nečlanovima otkrivati imena drugih članova i kandidata niti unutarnje poslove lože.

Ta je razlika presudna. Čovjek može odlučiti reći: „Ja sam slobodni zidar.“ Ali iz toga ne proizlazi njegovo pravo da objavi: „Ovaj liječnik, sudac, poduzetnik ili novinar također je slobodni zidar.“ Diskrecija nije nužno zavjera. Ponekad je jednostavno poštovanje tuđe privatnosti.

Zbog toga i autor koji piše pod pseudonimom ne mora skrivati samo sebe. Možda želi izbjeći situaciju u kojoj bi njegovo javno istupanje posredno razotkrilo članove njegove lože, otvorilo nagađanja o suradnicima ili pretvorilo privatne odnose u predmet medijskog istraživanja. U Hrvatskoj to nije apstraktan strah.

Slobodno zidarstvo se u javnom prostoru rijetko promatra samo kao filozofska ili inicijacijska tradicija. Medije redovito više zanimaju imena članova, njihove dužnosti i potencijalni međusobni interesi nego sadržaj rada u ložama. Afera iz 2020. godine, nakon otkrivanja članstva tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića, masonsku je temu preko noći premjestila iz rubnih rasprava i teorija zavjere u središnje informativne emisije.

U takvoj atmosferi ime autora lako može pojesti njegov tekst. Umjesto rasprave o tome što je napisao, počinje istraga o tome tko je, gdje radi, kojoj organizaciji pripada, koga poznaje i u čije ime navodno govori.

Pseudonim kao granica između nekoliko života

Suvremeni čovjek nema samo jedan javni identitet. Može biti liječnik, profesor, državni službenik, poduzetnik ili odvjetnik, a istodobno pisati o filozofiji, religiji, ezoteriji ili slobodnom zidarstvu. Ti se identiteti ne moraju uvijek spajati. Liječnik možda želi objaviti tekst o simbolici smrti i ponovnog rođenja, ali ne želi da pacijenti njegov stručni rad procjenjuju prema njegovim privatnim interesima. Sudac može proučavati povijest slobodnog zidarstva, ali zna da bi njegovo javno povezivanje s ložom otvorilo pitanja stvarne ili prividne nepristranosti. Menadžer može pisati o masonskoj etici, ali ne želi da poslovni partneri svaku njegovu profesionalnu vezu počnu tumačiti kao posljedicu bratstva.

Pseudonim tada postaje granica. Ne mora služiti obmani. Može služiti odvajanju profesionalnog, privatnog, autorskog i inicijacijskog života. Internet je takvu potrebu učinio još većom. Jedan tekst više ne ostaje u malom tiskanom časopisu. Može se pojaviti u rezultatima internetske tražilice godinama poslije, izvan izvornog konteksta, pred poslodavcem, klijentom ili političkim protivnikom.

Pseudonim autoru omogućuje da javno sudjeluje u raspravi bez potpunog spajanja svih područja svojeg života. Ali tu zaštita završava, a počinje odgovornost.

Pseudonim nije isto što i anonimnost

Pseudonim i anonimnost često se pogrešno smatraju istom stvari. Nisu. Anoniman tekst nema stabilnog autora. Danas se pojavi jedan nepotpisani komentar, sutra drugi, a čitatelj ne može utvrditi jesu li nastali iz istog izvora.

Pseudonim je drukčiji. On može imati kontinuitet. Čitatelj s vremenom prepoznaje njegov stil, stavove, teme i kvalitetu rada. Autor pod pseudonimom može ispravljati pogreške, odgovarati na kritike i graditi reputaciju. Građansko ime ostaje skriveno, ali javni autorski identitet postaje odgovoran za ono što objavljuje.

Zbog toga kvalitetan pseudonim nije nestanak autora. On je drugi oblik njegove prisutnosti. Problem nastaje kada se pseudonim koristi kao jednokratna maska za udarac nakon kojeg autor nestaje. Takav tekst ne gradi raspravu. On samo proizvodi posljedicu.

Hrvatska slobodnozidarska scena toliko je mala da pseudonim često nikoga ne zavara

Francuska ima veliki i razgranati masonski prostor, brojne obedijencije, specijalizirane časopise, nakladnike, portale, autore i javne intelektualce. Hrvatska slobodnozidarska scena mnogo je manja. U njoj se ljudi međusobno poznaju, prepoznaju karakteristične izraze, znaju tko zagovara koju tradiciju i mogu naslutiti iz koje je organizacije došla određena informacija. Zbog toga je hrvatski masonski pseudonim često neobična polutajna. Ime nije objavljeno, ali ga relevantni krugovi uglavnom pretpostavljaju.

Pseudonim tada više ne služi potpunom skrivanju identiteta. On stvara formalnu distancu. Omogućuje svima da znaju, ali nikome da službeno potvrdi. Takva konstrukcija može biti korisna kada štiti privatnost autora.

Može biti i licemjerna kada autor želi zadržati utjecaj upućenog insajdera, ali izbjeći odgovornost za svoje tvrdnje.

Najopasniji pseudonim je onaj koji glumi dokaz

Masonska publicistika posebno je osjetljiva na takvu zloupotrebu. Autor se predstavi kao dugogodišnji slobodni zidar, nositelj visokih stupnjeva, bivši dužnosnik ili osoba dobro upoznata s unutarnjim odnosima. Pravo ime nije poznato. Obedijencija nije navedena. Dužnost se ne može provjeriti. Dokumenti nisu priloženi. Ali od čitatelja se očekuje da tvrdnjama vjeruje upravo zato što navodno dolaze iz tajnog i upućenog izvora.

Tada pseudonim ne štiti samo autora. On proizvodi autoritet koji se ne može provjeriti. Takav mehanizam posebno je djelotvoran u tekstovima o sukobima među obedijencijama, regularnosti, međunarodnim priznanjima, odvajanju loža, izborima dužnosnika i osobnim prijeporima. Dovoljna je rečenica: „Kao netko tko je godinama bio blizu vrha organizacije, mogu potvrditi…“ No bez identiteta, dokumenta ili neovisne potvrde ta rečenica nije dokaz. Ona je književni postupak.

Čitatelj ima pravo razlikovati zaštitu izvora od proizvodnje mistifikacije.

Pseudonim može osloboditi riječ. Može osloboditi i najgore instinkte.

Postoje teme o kojima je lakše pisati kada građansko ime nije izloženo. Autor može otvorenije kritizirati vlastitu obedijenciju. Može upozoriti na loše upravljanje, kult ličnosti, financijsku netransparentnost, spuštanje kriterija prijema ili zloupotrebu masonskih funkcija. Može kritizirati odnose među organizacijama bez neposrednog straha od disciplinskih ili društvenih posljedica. U tom smislu pseudonim može biti sredstvo unutarnje slobode.

Ali isti mehanizam može služiti osobnoj osveti. Pod pseudonimom je lakše insinuirati. Lakše je bivšeg brata prikazati kao izdajnika, konkurentsku obedijenciju kao lažnu, a vlastitu stranu kao jedinog čuvara tradicije. Lakše je objaviti pola informacije i prešutjeti polovicu koja joj proturječi. Lakše je širiti glasine o članstvu javnih osoba. Lakše je napadati karakter umjesto argumenta. Tu dolazimo do velikog paradoksa.

Pseudonim se može opravdavati masonskom skromnošću – idejom da tekst treba biti važniji od osobne promocije autora. Ali može istodobno omogućiti ponašanje koje je suprotno gotovo svakoj vrijednosti koju slobodno zidarstvo javno zastupa. Skromnost nije isto što i neodgovornost.

Diskrecija nije dozvola za klevetu. Šutnja o vlastitom imenu ne daje pravo na nepažljivo baratanje tuđim.

Je li tekst doista važniji od autora?

Jedna od najprivlačnijih obrana pseudonima glasi da čitatelj treba vrednovati ideju, a ne biografiju čovjeka koji ju je iznio. To zvuči plemenito. U masonskom kontekstu posebno je privlačno jer se uklapa u ideal potiskivanja ega. Autor ne traži slavu, ne gomila javne zasluge i ne pretvara inicijacijski rad u osobni marketing. Ali suvremeno novinarstvo i publicistika ne mogu potpuno odvojiti tekst od izvora.

Važno je znati govori li autor o organizaciji kojoj pripada. Ima li osobni interes. Je li sudjelovao u sukobu koji analizira. Kritizira li konkurenta. Brani li vlastitu dužnost. Promovira li obred ili obedijenciju od koje ima izravnu korist.

Pseudonim stoga može sakriti građansko ime, ali ne bi smio prikriti relevantan sukob interesa. Autor ne mora napisati: „Zovem se Ivan Horvat.“ Ali bi trebao moći napisati: „Član sam organizacije o kojoj govorim“, „Bio sam sudionik opisanog sukoba“ ili „Ovaj tekst predstavlja moje osobno stajalište, a ne stav obedijencije.“ Takva transparentnost često je važnija od samog imena.

Hrvatska ima i autore koji su pisali otvoreno

Pseudonim nije jedini model masonske publicistike. Branko Šömen desetljećima je pod vlastitim imenom objavljivao knjige, razgovore i povijesne prikaze slobodnog zidarstva. Njegovi radovi pokazali su da je moguće pisati o slobodnom zidarstvu bez potpune anonimnosti i istodobno zadržati granicu prema onome što autor smatra unutarnjim ili ritualnim sadržajem.

Takvi javni autori važni su za svaku malu i zatvorenu sredinu. Ne zato što bi svi slobodni zidari trebali objaviti svoje članstvo. Nego zato što javnost bez prepoznatljivih, argumentiranih i odgovornih glasova prepušta temu dvjema krajnostima: službenim priopćenjima organizacija i senzacionalističkim lovcima na tajne.

Između njih mora postojati ozbiljna publicistika. Ona može biti potpisana pravim imenom. Može biti potpisana pseudonimom. Ali mora biti provjerljiva.

Kako izgleda odgovoran pseudonim?

Odgovoran autor pod pseudonimom ne traži da mu se vjeruje na temelju neprovjerljivog statusa. On navodi dokumente. Razdvaja činjenicu od mišljenja. Otkriva relevantne interese bez nužnog otkrivanja građanskog identiteta. Ne objavljuje imena privatnih osoba samo kako bi dokazao da ima pristup unutarnjim informacijama. Ispravlja pogreške. Dopušta odgovor kritiziranoj strani. I, možda najvažnije, iza njega stoji uredništvo koje zna tko je autor i koje preuzima odgovornost za objavljeni sadržaj.

To je razlika između pseudonimne publicistike i anonimnog zida za grafite. Javnost možda ne zna autorovo ime. Ali netko mora znati. Netko mora moći provjeriti njegove tvrdnje, procijeniti sukob interesa i zaustaviti objavu ako autor koristi medij za privatni obračun.

Problem nije što slobodni zidari skrivaju imena

Slobodni zidar može imati potpuno opravdane razloge da ne objavi svoje članstvo. Ne mora željeti da ga se u profesionalnom životu procjenjuje prema pripadnosti loži. Ne mora željeti izložiti obitelj. Ne mora prihvatiti da njegova privatna inicijacijska pripadnost postane rezultat internetske pretrage dostupan svakom poslodavcu, klijentu ili političkom protivniku.

Pseudonim zbog toga nije automatski znak kukavičluka. Kao što ni potpis pravim imenom nije automatski dokaz hrabrosti, istinitosti ili kvalitete.

Problem nastaje kada se skriveno ime spoji sa skrivenim interesom, neprovjerljivim tvrdnjama i odsutnošću uredničke odgovornosti. Tada pseudonim prestaje biti zaštitni veo. Postaje dimna zavjesa.

Hrvatskom slobodnom zidarstvu ne treba potpuna transparentnost. Treba zrelija javna riječ.

Zahtjev da svi članovi loža javno objave svoje članstvo bio bi pretjeran i neopravdan. Sloboda udruživanja uključuje i pravo na privatnost. Ali organizacije koje žele biti društveno shvaćene ne mogu istodobno potpuno prepustiti javnu riječ anonimnim izvorima, medijskim nagađanjima i međusobno zaraćenim internetskim komentatorima. Hrvatskom slobodnom zidarstvu zato ne treba ukidanje diskrecije.

Treba više odgovorne komunikacije. Više autora koji znaju razliku između tajne i mistifikacije. Više tekstova koji objašnjavaju ideje, a manje onih koji samo prebrojavaju članove. Više kritike koja se temelji na dokumentima, a manje insinuacija koje se temelje na navodnoj upućenosti. I više uredništava spremnih jamčiti za ozbiljnost teksta čak i kada javnosti ne otkrivaju autora.

Izvorni članak portala 450.fm pseudonim promatra kao produžetak masonskog odnosa prema diskreciji, simbolu i postupnom otkrivanju značenja. U hrvatskom kontekstu toj interpretaciji treba dodati još jednu, mnogo prizemniju dimenziju: društvo u kojem je masonstvo desetljećima bilo zabranjeno, a zatim uglavnom predstavljano kroz afere i popise imena, nije idealno mjesto za bezbrižno javno deklariranje članstva.

Zato nije neobično što pojedini slobodni zidari pišu pod drugim imenima. Pravo pitanje nije tko se nalazi iza pseudonima. Pravo pitanje glasi: Možemo li vjerovati metodi kojom je tekst nastao? Autor može ostati iza vela. Dokazi ne mogu.

Identitet može biti privatan. Interes ne bi trebao biti prikriven. Ime može izostati. Odgovornost ne smije. Jer u javnom pisanju diskrecija može biti legitimna vrijednost. Imunitet od posljedica nije.