Amenkamen

Slobodno zidarstvo već tri stoljeća govori jezikom univerzalnog bratstva. No hrvatska masonska scena pokazuje koliko je velika udaljenost između univerzalnosti kao ideala i univerzalnosti kao stvarnosti. Jer iza riječi „bratstvo“ postoji složen svijet priznanja, jurisdikcija, regularnosti i granica koje određuju tko je kome brat – barem institucionalno.

U gotovo svakom ozbiljnijem predstavljanju slobodnog zidarstva prije ili kasnije pojavit će se ista velika riječ: univerzalnost. Slobodni zidari sebe ne promatraju samo kao članove pojedine lože, grada ili države. Ideja je mnogo ambicioznija. Čovjek inicijacijom simbolički ulazi u bratstvo koje nadilazi naciju, društveni položaj, političko uvjerenje i državne granice. Kutnik i šestar trebali bi biti razumljivi u Zagrebu jednako kao u Londonu, Parizu, Beču, Beogradu ili Buenos Airesu.

Jedna je to od najprivlačnijih ideja slobodnog zidarstva. I jedna od njegovih najvećih kontradikcija. Jer čim se iz simboličkog jezika prijeđe u institucionalnu stvarnost, univerzalno bratstvo počinje dobivati fusnote. Brat si. Ali pripadaš li priznatoj velikoj loži? Radiš li u regularnoj obedijenciji? Jesi li član liberalnog masonstva? Pripadaš li mješovitoj loži? Je li tvoja obedijencija u našem lancu priznanja? Možemo li službeno zajedno sjediti u loži? I odjednom ono što je trebalo biti univerzalno postaje vrlo precizno administrirano.

Francuski masonski portal 450.fm upravo je taj paradoks nedavno sažeo u provokativnoj tezi: možda masonska univerzalnost nije ostvarena činjenica, nego tek „lijepa utopija“. Autor upozorava da univerzalnost koja razvrstava na priznate i nepriznate, legitimne i sumnjive, središnje i periferne prestaje biti samo ideal povezivanja i lako postaje sustav samopotvrđivanja institucija. Hrvatska je možda jedno od boljih mjesta za promatranje tog paradoksa.

Mala zemlja, mnogo masonskih svjetova

Hrvatsko slobodno zidarstvo nije jedna organizacija. Niti postoji hrvatski „šef masona“. Postoje različite masonske tradicije, obedijencije i jurisdikcije koje se razlikuju prema kriterijima članstva, ritualnim pravilima, odnosu prema vjeri, položaju žena, međunarodnim vezama i, možda najvažnije, međusobnom priznavanju.

U sustavu takozvanog regularnog slobodnog zidarstva ključnu poziciju u Hrvatskoj ima Velika Loža Hrvatske. United Grand Lodge of England (UGLE), najstarija velika loža na svijetu i središnja referentna točka anglosaksonskog sustava regularnog priznanja, na svojem aktualnom popisu za Hrvatsku navodi upravo Veliku Ložu Hrvatske. UGLE pritom vrlo precizno objašnjava što „priznanje“ znači: smatra da velika loža djeluje regularno prema njezinim kriterijima te omogućuje masonske posjete između članova priznatih jurisdikcija.

Ali to nije cijelo hrvatsko slobodno zidarstvo. U Hrvatskoj djeluju i organizacije koje pripadaju drugim masonskim tradicijama i međunarodnim mrežama. Velika Nacionalna Loža Hrvatske, primjerice, pripada liberalnom i mješovitom masonskom prostoru te na svojim službenim stranicama navodi članstvo u međunarodnim asocijacijama poput CLIPSAS-a i niz povelja o međusobnom priznanju s drugim liberalnim i mješovitim obedijencijama. Međunarodni mješoviti masonski red „Le Droit Humain“ također djeluje u Hrvatskoj, gdje je u listopadu 2024. uspostavljena Hrvatska pionirska federacija. Tu su i druge domaće ili međunarodno povezane masonske strukture i lože.

Dakle, na istom relativno malom geografskom prostoru postoje ljudi koji koriste vrlo slične simbole, govore o radu na sebi, čovjekoljublju, toleranciji, bratstvu i izgradnji simboličkog Hrama čovječanstva – ali ne pripadaju nužno istom sustavu međusobnog priznanja. To je institucionalno potpuno legitimno. Ali filozofski je iznimno zanimljivo.

Koliko je bratstvo univerzalno ako brata ne smiješ posjetiti?

U tome se krije središnje pitanje. Nitko ozbiljan ne može očekivati da sve masonske organizacije postanu jedna organizacija. To ne bi bilo ni poželjno.

Različite tradicije imaju pravo postaviti vlastita pravila. Regularno masonstvo ima svoja načela. Liberalno masonstvo svoja. Postoje muške, ženske i mješovite lože. Neke zahtijevaju vjerovanje u Vrhovno Biće, druge inzistiraju na apsolutnoj slobodi savjesti. Neke zabranjuju političke i religijske rasprave u loži, druge smatraju društveni angažman dijelom svoje masonske misije.

Pluralizam sam po sebi nije problem. Problem nastaje kada se različitost pretvori u hijerarhiju ljudske ili inicijatske vrijednosti. Drugim riječima, jedno je reći: „Mi radimo prema drukčijim pravilima i zato nemamo formalne odnose.“ Sasvim je drugo reći: „Mi smo pravi masoni, a vi zapravo niste.“ Tu administrativna granica počinje postajati filozofski problem. Jer ako slobodno zidarstvo čovjeka uči da bude tolerantniji prema različitostima u profanom svijetu, neobično je kada iste te različitosti unutar masonskog svijeta postanu razlog za stvaranje novih zidova.

Možda je zato najveći paradoks slobodnog zidarstva upravo u tome što organizacija čiji su simboli preuzeti od graditelja ponekad pokazuje zapanjujuću sposobnost izgradnje granica.

Regularnost nije diploma duhovne superiornosti

Ovdje je potrebna važna razlika. Regularnost nije beznačajna. Ona čuva kontinuitet određenog oblika slobodnog zidarstva, definira pravila, ritualne standarde i institucionalnu genealogiju te omogućuje sustav međunarodnih priznanja i posjeta. Bez pravila institucije se raspadaju. Bez kriterija svatko bi mogao otvoriti internetsku stranicu, proglasiti se velikim majstorom, osnovati „veliku ložu“ i prodavati masonske stupnjeve.

Stoga pitanje regularnosti ima smisla. Ali problem nastaje kada se iz tehničko-institucionalne kategorije prijeđe u moralnu kategoriju. Priznanje jedne velike lože od druge velike lože dokazuje postojanje institucionalnog odnosa. Ne dokazuje automatski da je svaki njezin član bolji čovjek. Ne dokazuje da su njezine planše dublje. Ne dokazuje da njezini članovi bolje razumiju simboliku. Ne jamči skromnost, mudrost ni bratstvo.

Baš kao što ni nepripadanje određenom međunarodnom sustavu priznanja samo po sebi ne dokazuje suprotno. To je jedna od najoštrijih teza izvornog francuskog osvrta: lako je zamijeniti pečat za sadržaj – ponašati se kao da institucionalna verifikacija automatski znači inicijatsku dubinu. U hrvatskom kontekstu to je posebno važno.

Na maloj masonskoj sceni status, naziv, međunarodno priznanje, povelje prijateljstva, broj inozemnih delegacija i fotografije s velikim majstorima lako mogu postati valuta prestiža. Ali sve to još ne odgovara na najjednostavnije masonsko pitanje: Kakav je čovjek iza pregače? Ako je smisao slobodnog zidarstva klesanje vlastitog grubog kamena, tada ni najimpresivniji lanac međunarodnih priznanja ne može isklesati čovjeka umjesto njega.

„Svi ljudi su braća“ – ali što je sa sestrama?

Druga velika pukotina u pojmu univerzalnosti jest pitanje žena. Velik dio regularnog slobodnog zidarstva ostaje isključivo muški. To je legitimno braniti tradicijom. Kao što je legitimno postojanje isključivo ženskih loža. Ali tada treba biti precizan s riječju „univerzalno“. Ako jedna tradicija u članstvo prima samo muškarce, druga samo žene, a treća i muškarce i žene, govorimo o različitim modelima slobodnog zidarstva. Ne nužno o boljem i lošijem masonstvu.

UGLE danas otvoreno priznaje postojanje etabliranih ženskih masonskih organizacija u Engleskoj i s njima institucionalno surađuje, iako članstvo i ritualni rad ostaju odvojeni. U članku 450.fm upravo tu vidi zanimljiva kontradikcija: granica više nije neprijateljska, ali i dalje postoji.

U Hrvatskoj je ta razlika još vidljivija jer paralelno postoje tradicije s različitim pravilima članstva. Član Velike Lože Hrvatske i članica ili član neke mješovite masonske obedijencije mogu proučavati vrlo sličnu simboliku. Mogu govoriti o Velikom Arhitektu Svemira. Mogu poznavati iste simbole. Mogu čitati iste stare autore. Mogu oboje iskreno raditi na sebi. Ali institucionalno ne moraju pripadati istom masonskom svijetu. I tu se ponovno vraćamo paradoksu: Koliko različitih svjetova može postojati unutar jednog „univerzalnog bratstva“ prije nego što riječ univerzalno izgubi dio svojega značenja?

Hrvatski problem možda nije podijeljenost. Problem je mentalitet podjele

Postojanje više obedijencija samo po sebi nije dokaz slabosti. Naprotiv. Može biti znak pluralizma. Kao što postoje različite filozofske škole, crkve, sveučilišta ili umjetnički pravci, sasvim je prirodno da postoje različita razumijevanja masonstva. Problem nije u tome što svi ne rade zajedno. Problem nastaje kada vlastiti identitet počiva prvenstveno na tvrdnji da su oni drugi manje vrijedni. Tada bratstvo postaje plemensko.

Tolerancija vrijedi prema svijetu, ali ne i preko granice vlastite obedijencije. Skromnost se propovijeda pojedincu, dok institucija njeguje vlastitu grandioznost. Od čovjeka se traži da pobijedi ego, dok se obedijencije ponekad ponašaju kao da imaju kolektivni ego. Član treba naučiti slušati drugoga. Institucija drugoga ponekad ni ne priznaje kao relevantnog sugovornika. To je možda najzanimljivija unutarnja kontradikcija suvremenog slobodnog zidarstva.

Masonu se govori da ruši zidove predrasuda u sebi. A zatim mu se preda vrlo detaljna karta zidova među masonima.

Najveća opasnost: kada institucija postane važnija od ideje

Svaka organizacija s vremenom razvija vlastiti interes. Želi opstati. Želi članove. Želi međunarodno priznanje. Želi prestiž. Želi sačuvati vlastitu povijest, rituale, titule i hijerarhiju. To je ljudski i razumljivo. Ali upravo tu nastaje opasnost.

Institucija koja je osnovana da čuva ideju s vremenom može početi vjerovati da ona sama jest ta ideja. Tada „naša velika loža“ postaje važnija od masonstva. „Naša regularnost“ važnija od bratstva. „Naše priznanje“ važnije od rada na sebi. „Naša tradicija“ važnija od tolerancije koju ta tradicija navodno poučava. I upravo tada simbolički Hram prestaje biti građevina čovječanstva i postaje nešto mnogo manje impresivno: klupska kuća.

Ne moramo svi raditi u istoj loži da bismo priznali da postoji svjetlo i izvan naše

Kritika masonske podijeljenosti ne mora završiti pozivom na ukidanje granica. To bi bilo previše jednostavno. Regularne lože ne moraju postati liberalne. Muške lože ne moraju postati mješovite. Obedijencije ne moraju ukinuti svoja pravila priznanja. Tradicija ima pravo na vlastiti identitet. Ali postoji velika razlika između čuvanja identiteta i negiranja drugoga.

Moguće je reći: „Ne pripadamo istoj masonskoj tradiciji.“ Bez dodatka: „Zato si manje vrijedan.“ Moguće je reći: „Ne možemo zajedno ritualno raditi.“ A ipak priznati: „Vidim da iskreno radiš na sebi.“ Moguće je čuvati vlastitu kuću bez potrebe da se tvrdi kako su sve druge kuće lažne. Možda bi upravo to bio stvarni test masonske tolerancije. Ne tolerirati samo onoga tko misli drukčije u profanom svijetu. Nego priznati dostojanstvo onoga koji nosi pregaču drugačijeg kroja.

Univerzalnost nije činjenica. Ona je zadatak.

Možda je zato pogrešno pitati je li slobodno zidarstvo danas univerzalno. Nije. Postoje slobodna zidarstva. Regularna. Liberalna. Adogmatska. Muška. Ženska. Mješovita. Postoje sustavi koji se međusobno priznaju, oni koji se toleriraju i oni koji se gotovo potpuno ignoriraju. U tekst 450.fm to se formulira vrlo jasno: ne postoji jedno već ostvareno univerzalno slobodno zidarstvo; postoje različita slobodna zidarstva koja univerzalnost različito razumiju. Ali možda upravo zato riječ „univerzalnost“ još uvijek ima smisla. Ne kao opis sadašnjeg stanja. Nego kao cilj.

Utopija nije nužno naivna fantazija. Utopija može biti mjerilo kojim uspoređujemo ono što jesmo s onim što tvrdimo da želimo postati. A tu hrvatsko slobodno zidarstvo ima zanimljivo ogledalo pred sobom. Na relativno malom prostoru djeluje više masonskih tradicija. Jedni imaju jedno međunarodno priznanje, drugi drugo. Jedni rade samo s muškarcima, drugi s muškarcima i ženama. Jedni naglašavaju tradiciju regularnosti, drugi slobodu savjesti. Možda najveći dokaz masonske zrelosti neće biti trenutak kada će svi postati isti.

Takav trenutak ne treba ni očekivati. Veći bi uspjeh bio kada različitost više ne bi automatski proizvodila potrebu za superiornošću. Jer čovjek koji tri stoljeća govori da gradi univerzalni Hram čovječanstva prije ili kasnije mora odgovoriti na neugodno pitanje: Koliko zidova može podići između sebe i drugih prije nego što prestane biti graditelj Hrama i ponovno postane samo – graditelj zidova?

Slobodno zidarstvo često govori da svi slobodni zidari rade prema istom simboličkom Istoku. Možda je vrijeme da se prihvati jedna jednostavna mogućnost: prema Istoku može voditi više putova. A Svjetlo, ako je doista univerzalno, teško da može pripadati samo jednoj obedijenciji.