Amenkamen

Masonski simboli, rituali i zvučne titule mogu djelovati uvjerljivo, ali sami po sebi ne dokazuju legitimitet. U svijetu brojnih obedijencija ključno je pitanje jednostavno: tko stoji iza organizacije, odakle potječe i tko je priznaje?

Pravo, nepriznato ili lažno? Kako prepoznati masonski legitimitet

Kutnik i šestar, naziv „velika loža“, raskošne regalije, rituali i impresivne titule sami po sebi ne čine neku organizaciju dijelom priznatog slobodnog zidarstva. U svijetu u kojem svatko može izraditi uvjerljivu internetsku stranicu i predstaviti vlastitu verziju povijesti, pitanje masonskog legitimiteta postalo je važnije nego ikada. Na internetu danas nije teško pronaći organizaciju koja se predstavlja kao masonska.

Nazivi poput „velika loža“, „veliki orijent“, „vrhovno vijeće“ ili „prava masonskaloža“ ostavljaju dojam tradicije i autoriteta. Internetske stranice ukrašene su kutnikom i šestarom, povijesnim fotografijama, grbovima, pečatima, titulama i poveznicama na poznate slobodne zidare. Ali jedno jednostavno pitanje pritom često ostaje bez odgovora: Tko je tu organizaciju osnovao, odakle potječe i tko je priznaje?

Upravo se u odgovoru na ta pitanja krije razlika između organizacije koja pripada određenom povijesnom i institucionalnom lancu slobodnog zidarstva, organizacije koja djeluje u drugoj masonskoj tradiciji i skupine koja samo preuzima masonsko ime i simboliku kako bi stvorila privid legitimiteta. Ta razlika nije uvijek jednostavna. Ali moguće ju je razumjeti.

Slobodno zidarstvo nema jednu svjetsku središnjicu

Jedna od najčešćih zabluda o slobodnom zidarstvu jest pretpostavka da postoji neka vrsta svjetske masonske centrale koja upravlja svim masonima. Takva organizacija ne postoji. Slobodno zidarstvo sastoji se od velikog broja samostalnih velikih loža i drugih masonskih obedijencija koje djeluju u različitim državama i jurisdikcijama. Velika loža u pravilu predstavlja suvereno tijelo koje upravlja ložama pod svojom zaštitom. Ona sama odlučuje koje će druge Velike lože priznati i s kojima će uspostaviti službene odnose. Zbog toga masonsko priznanje nije isto što i članstvo u jednoj svjetskoj organizaciji.

Ujedinjena Velika Loža Engleske (United Grand Lodge of England – UGLE), najstarija postojeća velika loža, osnovana 1717. godine, pojam priznanja definira vrlo konkretno: kada priznaje drugu veliku ložu, smatra da je ona regularna prema načinu svojega nastanka i djelovanja te dopušta međusobne posjete članova njihovih loža. UGLE istodobno naglašava da u pojedinoj državi može postojati više velikih loža, iako ona u pravilu priznaje samo jednu, uz određene povijesne iznimke.

Dakle, pitanje: „Je li neka organizacija masonska?“ nije uvijek dovoljno precizno. Bolje je pitati: „Kojoj masonskoj tradiciji pripada, kakvo joj je podrijetlo i tko je priznaje?“

Što znači da je neka velika loža regularna?

U sustavu regularnog slobodnog zidarstva postoje određeni tradicionalni kriteriji prema kojima se procjenjuje može li neka Velika loža biti priznata. Jedan od najvažnijih jest regularnost podrijetla. Prema temeljnim načelima za priznanje koje primjenjuje UGLE, velika loža treba biti zakonito osnovana od već priznate Velike lože ili od najmanje triju regularno ustanovljenih loža. Među ostalim kriterijima nalaze se suverena vlast Velike lože nad simboličkim stupnjevima unutar njezine jurisdikcije te pridržavanje temeljnih tradicionalnih obilježja regularnog slobodnog zidarstva.

To znači da Velika loža u pravilu ne nastaje jednostavno zato što je skupina ljudi odlučila: „Od danas smo velika loža. “Postoji institucionalni slijed. Jedna loža nastaje na temelju ovlasti ili povelje odgovarajućega masonskog autoriteta, a nove velike lože nastaju prema pravilima koja omogućuju utvrđivanje njihova podrijetla. Taj slijed možemo nazvati masonskom genealogijom.

Kao što obiteljsko stablo pokazuje od koga netko potječe, masonska genealogija pokazujeiz kojih je loža određena velika loža nastala, pod čijom su zaštitom te lože prethodno djelovale, tko im je dao pravo na rad, kada su osnovanete može li se njihov institucionalni kontinuitet dokumentirano pratiti kroz vrijeme. Upravo je genealogija jedan od najsnažnijih pokazatelja vjerodostojnosti.

Priznato i regularno nisu potpuno isti pojmovi

Ovdje dolazimo do važne razlike. Regularnost se odnosi na načela, način nastanka i djelovanja određene masonske organizacije. Priznanje je konkretan odnos između dviju velikih loža.Jedna velika loža priznaje drugu i time svojim članovima potvrđuje da s njezinim članovima mogu održavati službene masonske odnose i, prema propisanim pravilima, međusobno posjećivati lože. Zbog toga ne postoji jedan univerzalni „certifikat masonstva“ koji izdaje svjetska centrala.

Postoji mreža međusobnih priznanja. Ta mreža omogućuje da mason koji pripada jednoj priznatoj velikoj loži bude prepoznat kao takav i u velikom broju drugih država. Upravo zato priznanje ima praktičnu važnost.

Nepriznato nije automatski isto što i lažno

Ovo je možda najvažnija razlika u cijeloj raspravi. Nije svaka organizacija koju određena regularna velika loža ne priznaje automatski „lažna“. Tijekom više od tri stoljeća slobodnog zidarstva razvile su se različite masonske tradicije. Uz angloameričku tradiciju regularnog slobodnog zidarstva postoje kontinentalne ili liberalne obedijencije, mješovite organizacije, ženske masonske organizacije i drugi sustavi koji se u pojedinim pitanjima razlikuju od kriterija regularnosti koje primjenjuju UGLE i velike lože povezane s njom. Te razlike mogu uključivati pitanja članstva, odnosa prema religiji, organizacijske strukture ili načina ritualnog rada.

Činjenica da dvije organizacije nisu u međusobnom odnosu priznanja ne znači nužno da je jedna od njih izmišljena ili prijevarna. Dobar primjer potrebe za takvom razlikom daje i sama UGLE. Ona javno navodi postojanje dviju etabliranih ženskih masonskih organizacija u Velikoj Britaniji te s njima održava suradnju, iako one nisu dio sustava regularnog muškog slobodnog zidarstva u smislu njezinih kriterija priznanja.

Zato treba razlikovati najmanje četiri pojave:

• Regularno i priznato slobodno zidarstvo – organizacije s dokazivim regularnim podrijetlom koje djeluju prema određenim tradicionalnim načelima i nalaze se u međunarodnoj mreži međusobnog priznanja.
• Druge povijesno utemeljene masonske tradicije – kontinentalne, liberalne, ženske, mješovite obedijencije koje imaju stvarnu organizacijsku strukturu, povijest i kontinuitet, ali se razlikuju od kriterija regularnosti određenoga sustava priznanja.
• Samoproglašeno ili pseudomasonsko slobodno zidarstvo – organizacije koje koriste masonske nazive, rituale, stupnjeve i simbole, ali ne mogu pokazati vjerodostojnu institucionalnu genealogiju koja odgovara njihovim tvrdnjama.
• Lažno slobodno zidarstvo u užem smislu – organizacije ili pojedinci koji svjesno iznose neistinite tvrdnje o svojem podrijetlu, priznanjima, ovlastima ili povezanosti s drugim masonskim tijelima kako bi obmanuli potencijalne članove ili javnost.

Upravo posljednje dvije kategorije predstavljaju stvarni problem.

Može li svatko osnovati „masonsku ložu“?

U praktičnom smislu, gotovo svatko može osnovati udrugu, klub ili privatnu organizaciju te joj dati naziv koji zvuči masonski. Može izraditi grb.Može naručiti pregače, lentu, medalje i pečate. Može na internetu pronaći povijesne rituale. Može izraditi internetsku stranicu. Može sam sebi dodijeliti titulu „velikog majstora“, „suverenog velikog zapovjednika“ ili bilo koji drugi impresivan naziv. Može čak pronaći nekoliko sličnih organizacija u drugim državama pa se s njima međusobno „priznati“. Ali ništa od toga samo po sebi ne stvara povijesni ni institucionalni kontinuitet.

Samoproglašenje nije isto što i legitimno podrijetlo. To je ključ cijelog problema. Posjedovanje liječničkog priručnika ne čini nekoga liječnikom. Jednako tako, posjedovanje masonskog rituala, pregače i kutnika i šestara samo po sebi ne uspostavlja masonsku genealogiju.

Masonski stupnjevi nisu dokaz legitimnosti

Posebnu zabunu stvaraju brojni stupnjevi i impresivne titule. Temeljno, odnosno simboličko slobodno zidarstvo počiva na trima stupnjevima:učenik, pomoćnik i majstor.

U pojedinim masonskim sustavima postoje i dodatni redovi i stupnjevi koji se nadovezuju na iskustvo majstora masona. Zbog toga sam broj stupnja nije pouzdan kriterij za utvrđivanje legitimnosti. Tvrdnja da netko posjeduje vrlo visok brojčani stupanj može svakako biti razlog da se zapita kojem sustavu taj stupanj pripada, ali nije sama po sebi dokaz prijevare.

Pravo pitanje ponovno glasi: Tko je ustanovio taj sustav, kakvo mu je podrijetlo i postoji li stvarna institucionalna struktura iza tih titula? Broj nije dokaz. Genealogija jest.

Kako nastaje pseudomasonska organizacija?

Ne postoji samo jedan razlog. Ponekad je motiv financijski. Netko otkrije da postoji interes za tajanstvenost i simboliku slobodnog zidarstva pa kandidatima nudi članstvo, diplome, titule ili „visoke stupnjeve“ u zamjenu za znatne novčane iznose.

U drugim slučajevima uzrok je osobni sukob. Član postojeće organizacije napusti svoju veliku ložu nakon disciplinskog postupka, sukoba ili nezadovoljstva te odluči osnovati vlastitu organizaciju. Takav raskol, međutim, treba razlikovati od potpune izmišljotine. Ako skupina stvarnih masona napusti jednu obedijenciju i osnuje novu, može nastati nepriznata ili iregularna organizacija koja ipak ima stvarno povijesno podrijetlo. To nije isto što i situacija u kojoj osoba bez ikakva institucionalnog kontinuiteta jednostavno odluči proglasiti sebe velikim majstorom.

Treći motiv može biti osobna ambicija. Masonske titule zvuče impresivno. Osoba koja u postojećem sustavu možda nikada ne bi došla do najviših dužnosti može u vlastitoj organizaciji preko noći postati njezin „suvereni veliki majstor“.

Postoje i slučajevi u kojima osnivači iskreno vjeruju da stvaraju novu, bolju ili „izvorniju“ verziju slobodnog zidarstva. Motivi zato mogu biti vrlo različiti. Ali motiv osnivača ne mijenja osnovno pitanje: Može li organizacija dokazati ono što tvrdi o sebi?

Internet je promijenio pravila igre

Nekada je veličinu i značaj neke organizacije bilo relativno lako procijeniti. Danas internetska stranica može stvoriti potpuno drukčiji dojam. Organizacija od nekoliko članova može imati profesionalnu stranicu koja ostavlja dojam međunarodne institucije. Može objavljivati fotografije hramova koje ne posjeduje. Može koristiti povijesne fotografije masona koji nikada nisu pripadali njezinoj tradiciji. Može sastaviti popis „poznatih masona“ i na taj način stvoriti dojam da su Benjamin Franklin, George Washington, Wolfgang Amadeus Mozart ili drugi povijesni slobodni zidari na neki način dio njezine vlastite povijesti.

Ali postoji velika razlika između: „Ti su ljudi bili slobodni zidari“ i: „Ti su ljudi pripadali našoj organizacijskoj tradiciji.“ Povijesna inspiracija nije isto što i institucionalno nasljeđe. Organizacija osnovana prije nekoliko godina ne može jednostavno prisvojiti tri stoljeća povijesti samo zato što koristi iste simbole.

Sedam pitanja kojima možete provjeriti masonsku organizaciju

Za osobu koja razmišlja o pristupanju nekoj loži postoji nekoliko vrlo jednostavnih načina provjere.

1. Kada je organizacija osnovana?Datum sam po sebi ništa ne dokazuje. Neke potpuno legitimne Velike lože relativno su mlade. Važno je znati kako su nastale.

2. Tko ju je osnovao? Je li Veliku ložu ustanovila već postojeća priznata velika loža? Jesu li je osnovale regularno ustanovljene lože? Postoje li dokumenti, povelje i jasan institucionalni slijed? Regularnost podrijetla jedan je od osnovnih kriterija koji UGLE primjenjuje pri priznavanju drugih velikih loža.

3. Tko je priznaje? Nemojte se zadovoljiti rečenicom: „Međunarodno smo priznati.“ Pitajte: Od koga konkretno? Koje Velike lože? U kojim državama? Jesu li to etablirane masonske jurisdikcije?

4. Potvrđuje li druga strana to priznanje? Ovo je izuzetno važan korak. Nije dovoljno da organizacija na svojoj stranici napiše da je priznaje neka ugledna Velika loža. Provjerite stranicu te druge velike lože. Je li odnos obostran? UGLE, primjerice, javno objavljuje popis stranih velikih loža koje priznaje. Na aktualnom popisu priznatih europskih velikih loža nalazi se i Velika Loža Hrvatske. Velika Loža Hrvatske sa svoje strane objavljuje vlastiti popis stranih velikih loža koje priznaje, među kojima se nalazi i Ujedinjena Velika Loža Engleske. Takva uzajamna provjerljivost važan je pokazatelj stvarnog institucionalnog odnosa.

5. Može li organizacija pokazati svoju masonsku genealogiju? Postavite jednostavno pitanje: Odakle dolazite? Ozbiljna organizacija trebala bi moći objasniti svoj nastanak. Koje su lože sudjelovale u njezinu osnivanju? Pod čijom su zaštitom prethodno djelovale? Tko ih je ustanovio? Kako se taj slijed može pratiti unatrag? Što je tvrdnja o starijem podrijetlu veličanstvenija, potreba za dokazima je veća.

6. Prodaje li se članstvo ili stupnjevi? Članarina, troškovi rada i pristojbe postoje u mnogim legitimnim organizacijama. Problem nastaje kada se masonski status pretvori u proizvod: uplati – postani mason,plati više – dobivaš viši stupanj,uplati paket – postani „veliki časnik“. Posebno treba biti oprezan prema organizacijama koje nude gotovo trenutačnu internetsku inicijaciju, niz stupnjeva ili prestižne titule bez ozbiljnog procesa prijama i stvarnog rada u loži. Takvo ponašanje nije automatski dokaz prijevare, ali jest ozbiljan razlog za dodatnu provjeru.

7. Prisvaja li organizacija tuđu povijest? Pogledajte način na koji govori o prošlosti. Navodi li poznate slobodne zidare kao da su pripadali upravo njezinoj organizaciji? Tvrdi li da „potječe od 1717.“ bez jasnog institucionalnog lanca? Koristi li povijest neke druge velike lože kao vlastitu?Jedno je pripadati širokoj povijesnoj tradiciji slobodnog zidarstva. Sasvim je drugo tvrditi da postoji izravni institucionalni kontinuitet koji se ne može dokazati.

Hrvatski primjer dobro pokazuje razliku između pravnog postojanja i masonskog priznanja

Ovdje je važno razlikovati dvije potpuno različite stvari: pravni status organizacije i masonski status organizacije. Organizacija može biti potpuno zakonito registrirana kao udruga i djelovati u skladu sa zakonima Republike Hrvatske. To, međutim, samo po sebi ne znači da je priznata unutar određenog međunarodnog masonskog sustava.

Povijest suvremene Velike Lože Hrvatske dobar je primjer te razlike. Prema njezinoj službenoj povijesti, hrvatski slobodni zidari početkom 1990-ih djelovali su uz pomoć Velike Lože Austrije. Godine 1994. osnovana je pravna organizacija i izvršen je upis u Registar udruga, dok se masonski proces razvijao zasebno: tri hrvatske lože dobile su masonsko „svjetlo“ od Velike Lože Austrije 1996., a samostalna Velika Loža Hrvatske uspostavljena je 1997. godine. Dakle: registracija kod države potvrđuje pravno postojanje organizacije; masonsko priznanje potvrđuje njezin odnos s drugim masonskim jurisdikcijama.

Jedno ne zamjenjuje drugo.To je posebno važno za svakoga tko u Hrvatskoj na internetu naiđe na više organizacija koje koriste masonske nazive. Naziv nije dovoljan. Registracija nije dovoljna. Ni samoproglašena tvrdnja o „regularnosti“ nije dovoljna. Treba provjeriti podrijetlo i odnose priznanja.

Mala organizacija nije nužno lažna, a velika nije nužno legitimna

Broj članova također nije kriterij. Loža može imati relativno malen broj članova, a biti potpuno regularna i djelovati unutar međunarodno priznatoga sustava. S druge strane, organizacija može imati stotine članova i vrlo razvijenu strukturu, a ipak ne biti priznata unutar određenoga masonskog sustava.

Zbog toga se vjerodostojnost ne smije procjenjivati prema: veličini članstva, bogatstvu prostorija, raskoši regalia, kvaliteti internetske stranice, broju titula, fotografijama s poznatim osobama. Sve su to sekundarne stvari.Najvažniji su: podrijetlo, kontinuitet, načela i priznanje.

Zašto je lažno predstavljanje problem?

Netko bi mogao reći: „Neka svatko radi što želi. Ako žele osnovati svoju masonsku organizaciju, zašto bi to ikome smetalo?“ Samo osnivanje privatne organizacije nije problem. Problem nastaje kada se javnost ili kandidati dovode u zabludu.

Ako neka skupina jasno kaže: „Mi smo samostalna organizacija inspirirana masonskom tradicijom i druge nas regularne Velike lože ne priznaju“,njezin je položaj barem transparentan. Problem je kada tvrdi: „Mi smo jedina prava velika loža“, „Priznaje nas cijeli masonski svijet“, „Naša povijest seže do 1717.“, ili „Članstvom kod nas postajete priznati mason bilo gdje u svijetu“, a za takve tvrdnje ne postoji dokaz. Tada više ne govorimo samo o različitom tumačenju slobodnog zidarstva. Govorimo o mogućem obmanjivanju.

Posljedice najviše osjećaju oni koji ne znaju razliku

Najveći problem pseudomasonskih organizacija nije u tome što zbunjuju iskusne masone. Oni uglavnom znaju što trebaju provjeriti. Problem su ljudi koji tek žele pristupiti slobodnom zidarstvu.

Osoba može godinama biti uvjerena da pripada organizaciji koja joj omogućuje sudjelovanje u međunarodnoj masonskoj zajednici. Tek kada pokuša posjetiti priznatu ložu u drugoj državi može otkriti da njezin masonski status ondje nije priznat. Zato provjeru treba napraviti prije, a ne nakon pristupanja.

Lažno predstavljanje nije izum interneta

Problem nije nov. Jedan od najpoznatijih ranih primjera dogodio se u Philadelphiji 1737. godine. Mladi naučnik Daniel Rees želio je postati slobodni zidar. Skupina muškaraca organizirala mu je lažnu, podrugljivu „masonsku inicijaciju“ koja nije bila stvarni masonski obred. Tijekom događaja Rees je teško opečen zapaljivom tekućinom i ubrzo je preminuo. Slučaj je zabilježen u tadašnjem tisku, uključujući Pennsylvania Gazette Benjamina Franklina, i ubrzo je iskorišten za napade na slobodno zidarstvo iako se radilo o lažnoj inicijaciji, a ne legitimnom masonskom obredu. Povijesna istraživanja potvrđuju da je Pennsylvania Gazette o slučaju izvijestio u lipnju 1737.

Pouka tog događaja ostala je aktualna gotovo tri stoljeća poslije. Javnost rijetko poznaje unutarnje razlike među masonskim organizacijama. Kada se netko javno predstavlja kao mason, njegovo se ponašanje vrlo lako pripisuje slobodnom zidarstvu u cjelini. Zato je pitanje autentičnosti važno ne samo članovima nego i javnosti.

Kako, dakle, prepoznati vjerodostojnost?

Najjednostavnije je zapamtiti nekoliko pitanja: Odakle organizacija potječe? Tko je osnovao njezine prve lože? Može li pokazati dokumentirani institucionalni kontinuitet? Koje je velike lože priznaju – konkretno nazivom? Potvrđuju li te velike lože to priznanje na vlastitim službenim izvorima? Govori li organizacija otvoreno i precizno o svojem statusu? Jesu li njezine povijesne tvrdnje dokazive?

Ako odgovori nisu jasni, treba postavljati dodatna pitanja. Jer u konačnici: Najvažnije pitanje nije kako se neka organizacija naziva, nego odakle dolazi i tko je priznaje.

Nije sve što je nepriznato lažno – ali nije ni sve što se naziva masonskim slobodno zidarstvo

U raspravama o ovoj temi lako je otići u jednu od dviju krajnosti. Prva je tvrditi da je svaka organizacija izvan vlastitoga sustava priznanja automatski lažna. To nije povijesno ni terminološki precizno. Druga je tvrditi da je svatko tko koristi masonske rituale i simbole jednako legitiman mason.

Ni to nije održivo. Između tih krajnosti postoji jasna granica. Postoje različite masonske tradicije.Postoje nepriznate obedijencije s ozbiljnom poviješću. Postoje raskoli. Postoje male i velike organizacije.

Ali postoje i skupine koje izmišljaju vlastitu genealogiju, prisvajaju tuđe nasljeđe, iznose lažne tvrdnje o međunarodnim priznanjima ili masonski status pretvaraju u proizvod koji se može kupiti. Zato ozbiljan pristup ne počinje etiketom. Počinje provjerom činjenica.

Slobodno zidarstvo stoljećima počiva na simbolima. Ali kada je riječ o njegovu institucionalnom legitimitetu, simboli nisu dovoljni.Potrebni su podrijetlo, kontinuitet i vjerodostojnost.