Amenkamen

Andrew Michael Ramsay nije osnovao Škotski obred, nije izmislio više stupnjeve i, suprotno često ponavljanoj legendi, u svojim slavnim govorima nije ustvrdio da slobodno zidarstvo potječe od templara. Ipak, malo je pojedinaca koji su s nekoliko stranica teksta toliko snažno promijenili smjer masonske povijesti. Ramsay je masoneriji ponudio nešto što će se pokazati gotovo jednako važnim kao ritual: novu priču o tome tko su slobodni zidari i odakle dolaze.

Kada je Andrew Michael Ramsay sredinom 1730-ih stao pred francuske slobodne zidare, europska masonerija bila je još vrlo mlada institucija. Prva velika loža nastala je u Londonu 1717., a Andersonove Konstitucije slobodnih zidara iz 1723. dale su novom pokretu organizacijski okvir, moralni program i jednu široku, velikim dijelom legendarnu povijest koja je masoneriju povezivala sa starim graditeljima, biblijskom tradicijom, arhitekturom i drevnim znanjem. U svega nekoliko desetljeća taj se britanski model počeo širiti Europom.

Ali ono što je stiglo u Francusku nije jednostavno ostalo engleska masonerija prevedena na francuski. Francuska će od nje napraviti nešto drugo. A jedan od ljudi koji su omogućili tu transformaciju bio je škotski intelektualac, katolički konvertit, jakobit, učenik Fénelona i čovjek blizak aristokratskom svijetu – Andrew Michael Ramsay, poznat kao Chevalier Ramsay. Njegove dvije verzije govora iz 1736. i 1737. postat će među najutjecajnijim tekstovima rane kontinentalne masonerije. Njegova najveća inovacija bila je jednostavna, ali revolucionarna. Slobodne zidare više nije trebalo zamišljati samo kao simboličke nasljednike graditelja. Mogli su biti nasljednici vitezova.

Čovjek između Škotske, Fénelona i prognanih Stuartovaca

Ramsay nije bio tipičan slobodni zidar svojega vremena. Rođen u Škotskoj 1686., najveći dio života proveo je na europskom kontinentu. Njegov intelektualni razvoj obilježili su mistika, religijska pitanja i osobito François Fénelon, jedan od najutjecajnijih francuskih teologa i mislilaca svojega doba. Ramsay je pod njegovim utjecajem prešao na katolicizam i kasnije radio na širenju Fénelonovih ideja o toleranciji, moralnoj obnovi i univerzalnosti. Bio je povezan i s jakobitskim krugovima koji su podržavali prognanu dinastiju Stuart te je jedno vrijeme bio učitelj mladog Charlesa Edwarda Stuarta. Ta biografija važna je za razumijevanje njegovih masonskih ideja.

Ramsay nije gledao masoneriju samo kao klub u kojem se muškarci okupljaju uz rituale, večere i međusobno pomaganje. Vidio je mogućnost stvaranja transnacionalnog moralnog bratstva. To je bila velika ideja u Europi u kojoj su religija, dinastička pripadnost, nacionalni interesi i ratovi stoljećima dijelili ljude. U njegovoj viziji masonerija je trebala učiniti upravo suprotno.

Prvi Ramsayev veliki zaokret: cijeli svijet kao jedna republika

Sačuvane su dvije važne verzije Ramsayeva masonskog govora, iz 1736. i 1737. godine. Historiografija je tijekom vremena raspravljala o okolnostima njihova izlaganja; za prvu verziju uglavnom se navodi govor u loži krajem prosinca 1736., dok je druga verzija bila prerađena i proširena. Sačuvani tekstovi jasno pokazuju kako se Ramsayeva argumentacija razvijala.

Na početku govora kandidatima navodi kvalitete koje traži masonerija: filantropiju, moral, čuvanje tajne i ljubav prema umjetnostima i znanju. No zatim ide mnogo dalje. Njegova jedna od najvažnijih ideja može se sažeti u slikovitu tvrdnju: cijeli svijet treba promatrati kao jednu veliku republiku, svaku naciju kao obitelj, a svakog pojedinca kao njezino dijete.

U tekstu iz 1736. Ramsay govori o društvu koje bi trebalo povezivati ljude različitih zemalja bez političke ljubomore i međusobnih sukoba. Njegova masonerija zamišljena je kao prostor iznad nacionalnih podjela – ne kao negacija domovine, nego kao nadogradnja partikularnog identiteta univerzalnim bratstvom.

Danas takva retorika može zvučati očekivano. U Europi prve polovice 18. stoljeća nije bila. To je kontinent dinastičkih ratova, vjerskih podjela i snažno stratificiranih društava.

Ramsay masoneriji daje vrlo ambicioznu ulogu: ona bi trebala biti laboratorij civiliziranog društva. Mjesto gdje se ljudi koji u vanjskom svijetu pripadaju različitim nacijama, staležima i političkim interesima mogu susresti pod drukčijim pravilima. U tome se njegova vizija dodirivala s nekim od ideala koje su već sadržavale Andersonove Konstitucije: tolerancijom, osobnim usavršavanjem, civiliziranim društvenim odnosima te interesom za znanost i umjetnost. Ali Ramsay je masoneriji dao mnogo romantičniji okvir. Dao joj je epopeju.

Onda dolaze križari

Upravo je tu nastao povijesni prijelom. Ramsay je povijest masonerije povezao s križarskim ratovima i viteškim svijetom srednjega vijeka. Prema njegovoj konstrukciji, preci slobodnih zidara bili su povezani s ljudima koji su tijekom križarskih ratova djelovali u Svetoj zemlji, gdje su se graditeljstvo, bratstvo, viteštvo i religijski ideal navodno spojili u tradiciju koja je kasnije prenesena u Europu.

U verziji iz 1737. taj je motiv još izraženiji. Ramsay govori o „našim precima križarima“ i masoneriju povezuje s križarskim kontekstom te tradicijom Reda sv. Ivana Jeruzalemskog. To je bila intelektualna eksplozija. Jer ako su slobodni zidari potomci običnih srednjovjekovnih graditelja, njihova je simbolika prvenstveno građevinska. Ali ako su njihovi preci križari i vitezovi, otvara se potpuno novi imaginarij. Mač. Križ. Jeruzalem. Sveti grob. Viteški zavjet. Izgubljena tradicija. Tajna predaja. Obnova drevnog reda. Odjednom je prostor za stvaranje novih masonskih legendi praktički neograničen.

Važan detalj: Ramsay nije rekao „templari“

Tu nastaje jedan od najvećih paradoksa cijele priče. Ramsay se danas često predstavlja kao čovjek koji je masoneriju povezao s templarima. To nije sasvim točno. U tekstovima svojih slavnih govora on ne tvrdi izravno da slobodno zidarstvo potječe od Reda templara. Govori o križarima i posebno se referira na tradiciju povezanu s vitezovima sv. Ivana Jeruzalemskog, odnosno hospitalcima. Akademska i historiografska literatura upravo zato upozorava da se kasnija templarska interpretacija ne smije jednostavno retroaktivno pripisati Ramsayu. Ali povijesno je možda još zanimljivije ono što se dogodilo poslije.

Ramsay nije morao izgovoriti riječ „templari“. Dao je masoneriji narativnu infrastrukturu iz koje je templarska legenda mogla nastati. Kada jednom kažete da preci masona nisu samo graditelji nego križarski vitezovi koji su čuvali tajnu tradiciju i prenijeli je u Europu, pitanje koji su to vitezovi samo je pitanje vremena. A među svim viteškim redovima srednjega vijeka nijedan nije imao privlačniju legendu od templara. Red koji je dramatično uništen. Veliki meštar spaljen na lomači. Navodno izgubljeno blago. Optužbe za tajne obrede. Priča o progonjenim vitezovima koji su možda preživjeli u ilegali. Za masonski imaginarij 18. stoljeća to je bio gotovo savršen materijal.

Od zidara prema vitezovima

Prije Ramsaya osnovna masonska simbolika bila je izgrađena prvenstveno oko arhitekture i graditeljstva. Hram. Kamen. Kutnik. Šestar. Stupovi. Hiram. Gradnja čovjeka kao simboličkog hrama. Ramsay nije odbacio taj svijet. Ali uz njega je otvorio drugi. Viteški.

U desetljećima nakon njegova govora u Francuskoj se počinju pojavljivati brojni dodatni, odnosno „visoki“ stupnjevi. Francuska nacionalna knjižnica navodi da su najstariji takvi stupnjevi dokumentirani već početkom 1740-ih u Parizu, pri čemu je njihovo stvarno podrijetlo složeno i predmet povijesnih rasprava. Zato bi bilo pogrešno napisati jednostavnu jednadžbu: Ramsayev govor = nastanak visokih stupnjeva. Povijest tako rijetko funkcionira.

Visoki stupnjevi nastali su iz više izvora: potrebe za produbljivanjem rituala, novih legendi, ezoterijskih strujanja, društvene privlačnosti viteških titula i eksperimentiranja karakterističnog za kontinentalnu masoneriju 18. stoljeća. Ali Ramsay je dao nešto presudno. Dao je legitimacijsku priču.

Ako je masonerija drevni viteški red, onda postojanje „viteških“ stupnjeva više ne izgleda kao inovacija. Izgleda kao – povratak izgubljenoj tradiciji. To je ogromna razlika.

Najuspješnija inovacija često se predstavlja kao restauracija

Upravo je tu Ramsayeva povijesna važnost možda najveća. Organizacije rijetko vole priznati da izmišljaju tradiciju. Mnogo je snažnije reći da je obnavljaju. Ramsayeva konstrukcija omogućila je da se nove masonske ideje predstavljaju kao nešto vrlo staro. Novi stupanj mogao je biti opisan kao ponovno otkriveni drevni stupanj. Nova viteška legenda kao tajna povijest Reda. Nova ceremonija kao fragment zaboravljene tradicije.

Time se u 18. stoljeću otvorio golemi prostor za ono što bismo danas nazvali tržištem ritualnih inovacija. Francuska i kontinentalna Europa ubrzo će proizvesti desetke, zatim stotine različitih stupnjeva, sustava i obreda. Neki će nestati gotovo odmah. Drugi će se spojiti s konkurentskim sustavima. Treći će postati temeljem velikih masonskih tradicija koje postoje i danas.

Je li Ramsay otac Škotskog obreda?

Ovdje također treba biti oprezan. Često se može pročitati da je Ramsay „utemeljitelj visokih stupnjeva“ ili čak svojevrsni začetnik Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda. To je povijesno prejednostavno.

Ramsay nije stvorio Drevni i prihvaćeni škotski obred. Taj će se sustav oblikovati mnogo kasnije kroz dugu evoluciju francuskih i atlantskih visokih stupnjeva, osobito tradicije tzv. Reda kraljevske tajne odnosno sustava od 25 stupnjeva, prije nego što se početkom 19. stoljeća pojavi struktura od 33 stupnja kakvu povezujemo s modernim Drevnim i prihvaćenim škotskim obredom.

Ali intelektualna atmosfera u kojoj je takav sustav mogao nastati bila je upravo ona koju je Ramsay pomogao stvoriti. Njegov doprinos nije organizacijski. On je narativni. Nije nacrtao zgradu. Promijenio je zemljište na kojem će ona biti sagrađena.

Masonski izvori poput Scottish Rite Research Society upravo zato Ramsayev govor smatraju važnim trenutkom u povijesti razvoja ideja koje će kasnije obilježiti visoke i viteške stupnjeve, ali povijesna literatura upozorava protiv tvrdnje da je osobno „izmislio“ te stupnjeve.

Druga revolucija u govoru koju često zasjene templari

Fascinacija križarima toliko je velika da se često previdi možda jednako zanimljiv dio Ramsayeva programa. Znanje. Ramsay nije zamišljao masoneriju samo kao viteški red. Zamišljao ju je i kao međunarodnu intelektualnu mrežu. U njegovu govoru postoji ideja da bi slobodni zidari različitih zemalja mogli sudjelovati u stvaranju svojevrsnog univerzalnog pregleda ljudskog znanja – rječnika umjetnosti, znanosti i korisnih spoznaja.

Povjesničar José Antonio Ferrer Benimeli upravo je taj dio Ramsayeva govora isticao kao rani poziv slobodnim zidarima na suradnju u stvaranju univerzalnog rječnika korisnih znanja, godinama prije velikog Diderotova i d'Alembertova projekta Encyclopédie. To ne znači da je Ramsay „izmislio Enciklopediju“. Ali pokazuje koliko je njegova vizija slobodnog zidarstva bila šira od rituala.

Loža je u njegovoj zamisli mogla biti istodobno: moralna škola, međunarodna mreža, prostor tolerancije, akademija znanja, bratstvo i viteški red. Upravo ta kombinacija objašnjava zašto je njegov tekst bio toliko plodan. Svatko je u njemu mogao pronaći nešto drugo.

Francuska je od engleskog proizvoda napravila luksuznu verziju

Kada masonerija oko 1725. ulazi u Francusku, dolazi uglavnom britanskim kanalima, uključujući jakobitske emigrantske krugove. Rane pariške lože bile su snažno povezane s britanskim i osobito jakobitskim miljeom, prije nego što se pokret postupno „francuzirao“ i privukao francusku aristokraciju i elite. Tu se dogodilo nešto što danas vrlo dobro poznaje svaka industrija. Proizvod je prešao na novo tržište. A novo ga je tržište prilagodilo vlastitom ukusu.

Engleska masonerija donijela je institucionalni model, ložu, osnovne ritualne strukture i graditeljsku simboliku. Francuska kultura 18. stoljeća dodala joj je aristokratsku estetiku, viteštvo, složenije ceremonije, ezoterijske genealogije i fascinaciju visokim stupnjevima. Ramsayev govor stoji gotovo točno na toj povijesnoj granici. On je trenutak u kojem slobodno zidarstvo prestaje biti samo britanska društvena inovacija koja se širi Europom. Počinje postajati europski mitološki sustav.

A onda je mit počeo živjeti vlastitim životom

Ramsay je vjerojatno želio slobodnom zidarstvu dati dostojanstvenu povijest. Dobio je nešto mnogo veće. Njegova ideja o križarskom i viteškom podrijetlu počela je stvarati vlastite potomke. U drugoj polovici 18. stoljeća pojavljuju se sustavi koji će sve otvorenije tvrditi da posjeduju neku vrstu templarskog nasljeđa.

Jedan od najpoznatijih bit će Striktna opservancija Karla Gotthelfa von Hunda, koja će templarsku genealogiju postaviti mnogo eksplicitnije u središte svojega identiteta. Iz europskog laboratorija visokih stupnjeva kasnije će se razvijati i drugi sustavi – među njima tradicije koje će voditi prema Rektificiranom škotskom obredu, različitim viteškim redovima i kompleksnim strukturama škotskih visokih stupnjeva.

Francuska nacionalna knjižnica upravo Ramsayev govor smješta u kontekst nastanka viteških predodžbi i ranog razvoja visokih masonskih stupnjeva, uz nužnu ogradu da su njihovi izvori višestruki i da se ne mogu svesti na jednog čovjeka ili jedan tekst. Ramsay je otvorio vrata. Drugi su kroz njih prošli.

Najvažniji Ramsayev proizvod nije bio obred. Bio je identitet.

Zato se važnost njegovih govora možda najbolje razumije kada se maknemo od pitanja je li pojedina povijesna tvrdnja bila točna. Velik dio njegove „povijesti“ slobodnog zidarstva danas se, naravno, ne može prihvatiti kao doslovna historiografija. Ne postoje uvjerljivi dokazi za povijesni kontinuitet između križarskih vojničkih redova i moderne masonerije 18. stoljeća.

Čak i Ujedinjena Velika Loža Engleske danas govori o podrijetlu moderne masonerije mnogo opreznije, naglašavajući srednjovjekovnu graditeljsku tradiciju kao glavni povijesni kontekst te razlikujući dokumentiranu povijest od kasnijih legendi. Ali to možda nije najvažnije. Jer mitovi mogu biti povijesno netočni, a ipak imati vrlo stvarne povijesne posljedice.

Ramsayeva priča o križarima promijenila je način na koji su generacije slobodnih zidara zamišljale same sebe. A identitet mijenja institucije. Kada organizacija povjeruje da potječe od graditelja, stvara jedan tip simbolike. Kada povjeruje da baštini vitešku tradiciju, stvara drugi. Kada povjeruje da čuva ostatke drevnog tajnog znanja, stvara treći. Masonerija 18. stoljeća učinila je sve troje.

Ramsayev paradoks

Najveći paradoks Andrewa Michaela Ramsaya jest u tome što možda nije učinio gotovo ništa od onoga što mu je kasnija legenda pripisala. Nije osnovao Škotski obred. Nije dokazao templarsko podrijetlo slobodnog zidarstva. Nije stvorio cijeli sustav visokih stupnjeva. Nije čak ni izričito proglasio templare precima slobodnih zidara. A ipak je njegov utjecaj ogroman. Jer Ramsay je napravio nešto suptilnije. Promijenio je priču.

Prije njega slobodni zidar mogao je sebe zamišljati prije svega kao simboličkog graditelja koji, poput drevnih zidara, gradi vlastiti moralni hram. Nakon Ramsaya mogao je biti i nešto drugo. Nasljednik križara. Vitez. Čuvar izgubljene tradicije. Sudionik drevnog lanca prijenosa znanja. Član univerzalnog bratstva koje nadilazi granice država. I dio intelektualnog projekta čiji je cilj povezati znanje čovječanstva. To je golema količina identiteta za nekoliko stranica govora.

I možda upravo zato, gotovo tri stoljeća poslije, Ramsayev Discours ostaje jedan od najboljih primjera kako se povijest jedne organizacije ne mijenja uvijek statutima, dekretima ili osnivanjem novih institucija. Ponekad je dovoljno ispričati bolju priču o njezinoj prošlosti. A onda promatrati kako ta priča počinje stvarati njezinu budućnost.