Amenkamen

Europa upravo povlači novu granicu između privatnosti i javne moći. Presuda Europskog suda za ljudska prava protiv Italije, francuska rasprava o sucima slobodnim zidarima i britanska obveza policajaca da prijave masonsko članstvo vode prema istom zaključku: članstvo u legalnoj organizaciji nije krivnja, ali privatne lojalnosti mogu postati javno pitanje kada osoba odlučuje o tuđoj slobodi, karijeri ili milijunima javnog novca. Za Hrvatsku ta rasprava nije teorijska. Mi smo je već imali – samo je nikada nismo pretvorili u jasno pravilo.

Hrvatska je svoje veliko pitanje o masoneriji i javnoj dužnosti dobila prije šest godina. U veljači 2020. glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić priznao je da je član masonske organizacije. Uslijedio je politički i medijski potres, a Jelenić je podnio ostavku na mjesto čovjeka koji je u tom trenutku bio na vrhu hrvatskog sustava kaznenog progona. Posebno je osjetljivo bilo to što se pitanje njegova članstva pojavilo u kontekstu predmeta u kojem su se pojavljivale osobe povezane s istim masonskim krugom.

Hrvatska je tada gotovo instinktivno postavila pitanje: Može li glavni državni odvjetnik biti mason? Ali to je bilo pogrešno pitanje. Pravo pitanje trebalo je glasiti: Može li glavni državni odvjetnik biti član bilo koje privatne mreže koja može stvoriti stvarni ili prividni sukob lojalnosti – a da država nema mehanizam kojim će taj rizik prepoznati prije nego što nastane problem?

Šest godina poslije Europa polako daje odgovor. I taj odgovor nije ni zabrana masonerije ni pravo na apsolutnu tajnost. Odgovor je nešto mnogo neugodnije za obje strane: razmjerna transparentnost. Upravo je to zajednička nit triju europskih slučajeva analiziranih u zasebnom članku: talijanskog pred Europskim sudom za ljudska prava, francuskog etičkog mišljenja o sucima i britanskog pravila za policajce.

Hrvatska je slučaj Jelenić riješila politički. Pravno pitanje ostalo je otvoreno

Slučaj Dražena Jelenića zanimljiv je upravo zato što njegov pravni epilog nije bio tako jednostavan kao politički. Nakon njegove ostavke vođen je višegodišnji stegovni postupak. Državnoodvjetničko vijeće isprva ga je proglašavalo odgovornim i donosilo odluke koje su poslije ukidane. U ožujku 2023. DOV ga je na kraju oslobodio stegovne odgovornosti zbog članstva u masonskoj organizaciji, a Vrhovni sud potom je odbacio žalbu tadašnje glavne državne odvjetnice kao nedopuštenu. Jelenić se vratio na posao zamjenika glavne državne odvjetnice.

To ne znači da je hrvatsko pravosuđe utvrdilo veliko načelo da je masonsko članstvo potpuno nevažno za državnoodvjetničku dužnost. Ali pokazuje nešto drugo. Nije dovoljno reći: mason je, dakle postoji sukob interesa. Pravna država mora moći pokazati više.

Koja konkretna obveza članstva je problematična? Koji se sukob interesa pojavio? Je li dužnosnik nešto prešutio što je po zakonu morao prijaviti? Je li postupao u predmetu u kojem je imao privatnu povezanost? Je li nekome pogodovao? Postoji li jasno pravilo koje je prekršio? Bez tih pitanja članstvo lako postaje zamjena za dokaz. A upravo protiv takve logike sada govori Strasbourg.

Strasbourg nije rekao: država ne smije znati tko je mason

Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava 7. srpnja 2026. donijelo je presudu u predmetu Veliki Orijent Italije protiv Italije.

Talijansko parlamentarno Antimafijaško povjerenstvo istraživalo je moguću infiltraciju mafijaških struktura u masonske lože. U tom je kontekstu pretraženo sjedište Veliki Orijent Italije – Grande Oriente d’Italia (GOI) i zaplijenjena velika količina dokumentacije, među kojom su bili popisi s imenima i osobnim podacima više od 6.000 ljudi. Europski sud utvrdio je povredu članka 8. Konvencije jer takvo zadiranje nije bilo praćeno dovoljnim jamstvima protiv arbitrarnosti i zlouporabe, uključujući odgovarajući prethodni nadzor i učinkovit naknadni pravni lijek.

To je važna presuda. Ali lako ju je pogrešno protumačiti. Sud nije proglasio masonske popise svetinjom koju država nikada ne smije dotaknuti. Nije rekao ni da članstvo državnog dužnosnika mora zauvijek ostati njegova privatna stvar.

Rekao je nešto mnogo važnije: Država ne može prvo uzeti podatke o tisućama ljudi, a tek onda razmišljati zašto ih je zapravo trebala. Mora postojati pravna osnova. Cilj. Proporcionalnost. Nadzor. Ograničenje opsega. Pravila čuvanja podataka. Mogućnost pravnog lijeka. Drugim riječima, razlika između legitimne provjere sukoba interesa i političkog registra građana nalazi se u proceduri.

A za Hrvatsku je to presudna razlika. Jer postoji golema pravna i demokratska razlika između pitanja: „Jeste li član organizacije koja može biti relevantna za vašu javnu dužnost?“ i zahtjeva: „Dajte nam popis svih masona u Hrvatskoj.“ Prvo se, pod određenim uvjetima, može braniti. Drugo bi bilo iznimno teško opravdati.

Ali država već danas neke hrvatske dužnosnike pita kojoj organizaciji pripadaju

Ovdje hrvatska priča postaje posebno zanimljiva. Jer ideja da je svako pitanje države o privatnim članstvima nekakav nezamislivi totalitarni presedan jednostavno nije točna. Hrvatski Zakon o sprječavanju sukoba interesa već propisuje da imovinska kartica obveznika sadrži, među ostalim, podatke „o članstvima i dužnostima obveznika u drugim pravnim osobama, udrugama i organizacijama“. Imovinske kartice u pravilu se javno objavljuju, uz zakonske iznimke za podatke koji se ne objavljuju zbog zaštite privatnosti i nepostojanja javnog interesa. Zakon se odnosi na širok krug javnih dužnosnika, među kojima su ministri, zastupnici, suci Ustavnog suda, glavni ravnatelj policije i brojni drugi nositelji javnih dužnosti.

Dakle, Hrvatska već prihvaća načelo da određena privatna članstva mogu biti relevantna za procjenu javnog integriteta. Problem je što sustav nije jednak za sve vrste javne moći. Redovni suci i državnoodvjetnički dužnosnici imaju vlastite statusne i etičke režime. Policijski sustav ima svoja pravila. Politički dužnosnici imaju Zakon o sprječavanju sukoba interesa.

Rezultat je fragmentiran sustav u kojem se isto pitanje može tretirati potpuno različito ovisno o tome nosi li osoba sudačku togu, policijsku značku ili ministarsku dužnost. A upravo tu bi nova europska praksa mogla Hrvatskoj biti korisna. Ne da uvedemo registar masona. Nego da uvedemo jasnu doktrinu privatnih povezanosti relevantnih za javnu dužnost.

Britanci su napravili nešto što je mnogo sofisticiranije od „popisa masona“

Metropolitan Police otišao je najdalje. Policajci i zaposlenici londonske policije moraju povjerljivo prijaviti sadašnje ili bivše članstvo u organizacijama koje imaju povjerljivo članstvo, hijerarhijsku strukturu i od članova očekuju međusobnu potporu ili zaštitu. Masonske organizacije izrijekom su navedene kao primjer. Važna riječ ovdje nije „masonske“. Važna riječ je: povjerljivo.

Podaci nisu zamišljeni kao javna internetska baza masona u policiji. Prijavljuju se profesionalnim strukturama unutar policije kako bi se potencijalni sukob mogao prepoznati i njime upravljati. Britanski Visoki sud u veljači 2026. ocijenio je da je takvo zadiranje u prava iz članaka 8., 10. i 11. Europske konvencije usmjereno legitimnom cilju i proporcionalno.

Logika je praktična. Zamislimo policajca koji istražuje osobu za koju zna da je član iste zatvorene organizacije. Ili policajca koji sjedi u povjerenstvu za napredovanje drugog člana. Ili osobu koja odlučuje o javnoj nabavi u kojoj sudjeluje tvrtka masonskog poznanika. Metropolitan Police tvrdi da poznavanje takve veze omogućuje da se osoba, kada je potrebno, ukloni iz konkretne istrage, povjerenstva ili odluke prije nego što nastane problem. Sud je upravo tu preventivnu svrhu smatrao relevantnom za ocjenu proporcionalnosti. To je bitna razlika.

Transparentnost ne mora značiti sankciju. Može značiti upravljanje rizikom.

Ali britanski model ima jednu vrlo opasnu pukotinu

Britanski slučaj istodobno pokazuje koliko lako dobra ideja može skliznuti u lošu. Jer dokazi da je masonerija sustavno generator policijske korupcije nisu bili osobito impresivni. U samoj presudi navodi se da panel koji je istraživao slučaj ubojstva Daniela Morgana nije pronašao dokaz da su masonske veze bile čimbenik u ubojstvu ili ometanju istrage. Dokumenti razmatrani u predmetu bilježe i raniji zaključak da nije postojala dokazna osnova prema kojoj bi slobodno zidarstvo bilo značajan čimbenik policijske korupcije. Istodobno su postojale sumnje, obavještajne prijave i percepcija među dijelom zaposlenika da takve veze mogu utjecati na nepristranost.

Tu dolazimo do možda najopasnije riječi u cijeloj raspravi: percepcija. Naravno da institucije moraju izgledati nepristrano. Ali percepcija ne smije postati samodostatni dokaz. Jer tada nastaje začarani krug. Javnost sumnja u neku skupinu. Država zato uvodi posebna pravila samo za tu skupinu.

Postojanje posebnih pravila dodatno uvjerava javnost da je skupina sumnjiva. I tako predrasuda počinje sama proizvoditi pravno opravdanje za vlastito postojanje. To je granica koju demokratska država ne smije prijeći.

Zato hrvatski zakon nikada ne bi smio glasiti: „Masoni se moraju prijaviti“

Takav zakon bio bi pravno i politički pogrešan. Zašto baš masoni? Što je s članstvom u zatvorenoj poslovnoj mreži? Vjerskom bratstvu? Utjecajnoj alumni organizaciji? Viteškom redu? Udruzi bivših pripadnika određene službe? Neformalnoj mreži ljudi koji desetljećima međusobno zapošljavaju, promoviraju i preporučuju jedni druge? Što je s kumstvom? Dugogodišnjim poslovnim partnerstvom? Prijateljstvom? Neke od tih veza mogu biti daleko snažnije od susreta nekoliko puta mjesečno u masonskoj loži.

Zato kriterij ne smije biti identitet organizacije. Kriterij mora biti rizik za javnu dužnost. Tu je britanska formulacija, unatoč svim svojim manama, intelektualno zanimljivija od jednostavne naredbe „prijavite masonstvo“. Ona pokušava definirati karakteristike povezanosti, a ne samo ime jedne organizacije.

Francuska je otvorila još neugodnije pitanje: kome sudac duguje posljednju lojalnost?

Francusko mišljenje broj 2026-27 od 9. lipnja 2026. polazi od naizgled jednostavne situacije. Predsjednik jednog suda razmatrao je ulazak u masonsku ložu i prije toga zatražio mišljenje pravosudnog etičkog tijela. Odgovor nije bio apsolutna zabrana.

Bit mišljenja jest da bi članstvo bilo nespojivo sa sudačkom etikom ako konkretna masonska obveza stvara lojalnost, poslušnost ili prioritetnu solidarnost koja bi mogla konkurirati obvezama magistrata. Ako takve obveze nema, članstvo nije automatski zabranjeno, ali zahtijeva posebnu pažnju prema stvarnoj i prividnoj neovisnosti, nepristranosti i neutralnosti. To je zapravo razumno pitanje.

Sudac ima samo jednog institucionalnog gospodara: zakon. Ne političku stranku. Ne Crkvu. Ne poslovnu mrežu. Ne ložu. Ne prijatelja. Ne brata. Ali francuski pristup ima metodološki problem koji ne treba podcijeniti. U mišljenju se pri razmatranju masonskih prisega, tajnosti i solidarnosti koristilo i informacijama pronađenima na Wikipediji. Za ozbiljno pravno odlučivanje to je slaba točka.

Jer „slobodno zidarstvo“ nije jedna organizacija. Ne postoji jedan statut. Jedna prisega. Jedan sustav. Jedna vrsta članstva.

Ako hrvatska država želi utvrditi da određena obveza stvara sukob lojalnosti, ona mora analizirati konkretnu obvezu konkretnog člana konkretne organizacije. Ne mit o masoneriji. Ne film. Ne Wikipediju. Ne stotinu godina stare teorije zavjere. Pravo mora počivati na činjenicama.

Hrvatski Kodeks sudačke etike već daje dio odgovora

Hrvatskom za takvu raspravu čak nije potreban potpuno novi moralni koncept. Kodeks sudačke etike već zahtijeva neovisnost i nepristranost. Sudac mora postupati neovisno u odnosu na društvo, društvene skupine i pojedince, mora izbjegavati ponašanje koje stvara dojam nedoličnosti te prihvatiti i ograničenja koja bi drugim građanima mogla izgledati opterećujuća.

Etički kodeks državnih odvjetnika ide sličnim putem: državnoodvjetnički dužnosnik mora postupati objektivno, nepristrano i neovisno, ne dopuštati neprimjerene vanjske utjecaje i izbjegavati svaku mogućnost sukoba interesa. Policijski kodeks pak izrijekom govori o izbjegavanju ponašanja koje može predstavljati sukob interesa ili prepreku urednom obavljanju policijskih poslova.

Dakle, normativni temelj već postoji. Ono što nedostaje jest procedura. Što osoba treba prijaviti? Kome? Kada? Tko smije vidjeti podatak? Što se događa nakon prijave? Kada je potrebno izuzeće? Kada članstvo postaje nespojivo s dužnosti? Slučaj Jelenić pokazao je što se događa kada odgovor na ta pitanja počnemo tražiti tek nakon što skandal izbije.

Hrvatska ne treba registar masona. Treba registar rizika od sukoba interesa

Najrazumniji hrvatski model zato bi imao nekoliko jasnih načela. Za političke i druge dužnosnike koji već podliježu Zakonu o sprječavanju sukoba interesa treba dosljedno primjenjivati postojeću obvezu prijave relevantnih članstava. Hrvatski zakon već poznaje taj koncept. Za suce, državne odvjetnike, visoke policijske službenike i neke druge posebno osjetljive dužnosti mogao bi postojati precizno definiran sustav povjerljive prijave relevantnih privatnih povezanosti nadležnom neovisnom tijelu.

Ali samo pod nekoliko strogih uvjeta. Prvo, pravilo se ne bi smjelo odnositi samo na slobodne zidare. Drugo, sama prijava ne bi smjela značiti automatsku profesionalnu diskvalifikaciju. Treće, cilj mora biti upravljanje konkretnim sukobom interesa – najčešće izuzećem iz određenog predmeta ili odluke. Četvrto, pristup podacima mora biti strogo ograničen. I peto, članstvo mora prestati biti središnja tema onoga trenutka kada postoji dokaz stvarne zlouporabe.

Jer ako sudac pogoduje drugom članu lože, problem nije to što je slobodni zidar. Problem je pogodovanje. Ako policajac odaje podatke članu bratstva, problem nije ritual. Problem je odavanje povjerljivih podataka. Ako državni odvjetnik intervenira u predmetu zbog privatne povezanosti, problem nije pregača. Problem je zlouporaba javne moći. I upravo tada sankcija mora biti ozbiljna.

Najveća pogreška bila bi iz slučaja Jelenić izvući pogrešnu lekciju

Hrvatska iz 2020. može izvući dva potpuno suprotna zaključka. Prvi glasi: „Vidjeli smo što se dogodilo. Masonima nije mjesto u pravosuđu.“ To je jednostavan zaključak. I pravno vrlo problematičan. Drugi glasi: „Vidjeli smo što se dogodilo. Sustav mora unaprijed znati za relevantne privatne povezanosti kako bi mogao upravljati sukobom interesa.“ To je teži zaključak. Ali je demokratski zreliji.

Europski sud za ljudska prava već je ranije jasno postavio granicu prema automatskoj diskriminaciji članova zakonitih udruga. U njegovu vodiču uz članak 11. kao načelo se navodi da zabrana članovima zakonite udruge da obnašaju javne dužnosti samo zbog članstva nije opravdana ako organizacija ne ugrožava ustavni poredak.

Dakle: članstvo nije dokaz krivnje. Ali ni privatnost nije apsolutni štit od pitanja o sukobu interesa. Upravo između te dvije tvrdnje nalazi se budući europski standard.

Pravo pitanje nije tko su slobodni zidari. Pravo pitanje je tko ima moć

Na kraju, slobodno zidarstvo je u ovoj priči gotovo samo laboratorijski primjer. Pravo pitanje mnogo je veće. Koliko privatnosti pripada čovjeku koji raspolaže javnom moći? Sudac ima pravo na privatni život. Državni odvjetnik ima pravo na udruživanje. Policajac ima pravo pripadati legalnoj organizaciji. Ali čovjek koji može nekoga uhititi, optužiti, osuditi, zaposliti, unaprijediti ili odlučiti kome će pripasti milijunski javni posao nije u potpuno istoj poziciji kao privatni građanin.

Što je njegova moć veća, legitimniji je interes javnosti da zna postoje li odnosi koji mogu utjecati na njezino korištenje. Ali vrijedi i obrnuto. Što država dublje ulazi u njegov privatni život, mora imati bolji razlog, precizniji zakon i jača jamstva protiv zlouporabe. Zato Hrvatskoj ne treba popis slobodnih zidara. Ne treba nam ni javno objavljivanje tisuću imena. Ne treba nam lov na suce, tužitelje ili policajce na temelju pripadnosti legalnoj organizaciji. Ali jednako tako ne trebamo se pretvarati da je svaka privatna pripadnost irelevantna samo zato što se događa iza zatvorenih vrata.

Treba nam sustav koji razlikuje tri stvari koje se u hrvatskoj javnosti prečesto brkaju: članstvo, sukob interesa i zlouporabu. Članstvo je pravo. Sukob interesa je stanje kojim treba upravljati. Zlouporaba je ponašanje koje treba sankcionirati. To je možda najvažnija lekcija Strasbourga, Londona, Pariza – i Zagreba. Država ponekad smije pitati jeste li slobodni zidar.

Ali prije nego što postavi to pitanje, mora biti sposobna odgovoriti na jedno mnogo važnije: Zašto to uopće mora znati?