Amenkamen

Presuda Europskog suda za ljudska prava protiv Italije, novo francusko mišljenje o sucima slobodnim zidarima i odluka britanskog suda o policajcima koji moraju prijaviti masonsko članstvo na prvi pogled šalju proturječne poruke. Zapravo govore gotovo isto: članstvo u legalnoj udruzi pripada privatnoj sferi – sve dok ne postane relevantno za obavljanje javne moći. Tada država može tražiti transparentnost. Ali ne bjanko sumnju, javne popise i neograničen nadzor.

Europa 2026. godine nije zabranila slobodno zidarstvo sucima, policajcima ni državnim dužnosnicima. Dogodilo se nešto pravno zanimljivije. U samo nekoliko mjeseci tri različita europska pravna sustava otvorila su isto pitanje: gdje završava pravo čovjeka na privatno članstvo u udruzi, a gdje počinje pravo javnosti da zna postoje li njegove privatne lojalnosti koje mogu utjecati na javnu dužnost?

U Strasbourgu je Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava presudilo protiv Italije zbog načina na koji je parlamentarno Antimafijaško povjerenstvo pretražilo sjedište Velikog Orijenta Italije (Grande Oriente d’Italia) i zaplijenilo podatke o više od šest tisuća članova.

U Francuskoj je predsjednik jednog suda prije mogućeg pristupanja masonskoj loži zatražio mišljenje pravosudnog etičkog tijela i dobio odgovor koji je mnogo nijansiraniji od naslova prema kojima su francuski suci praktično morali birati između toge i pregače.

A u Londonu je Metropolitan Police počeo zahtijevati od policajaca i zaposlenika da povjerljivo prijave sadašnje ili bivše članstvo u organizacijama s povjerljivim članstvom, hijerarhijskom strukturom i obvezom međusobne potpore – pri čemu su masonske organizacije izrijekom obuhvaćene pravilom. Britanski Visoki sud odbio je pokušaj pravnog osporavanja te politike i ocijenio da je takvo ograničeno zadiranje u privatnost proporcionalno legitimnom cilju očuvanja povjerenja u policiju.

Ako se te tri priče čitaju zajedno, pojavljuje se nešto što bi moglo postati važan europski standard. Država ne smije tretirati članstvo kao krivnju. Ali javna dužnost može opravdati određeni stupanj transparentnosti. Razlika između te dvije rečenice određivat će budućnost slobodnog zidarstva u europskom javnom sektoru.

Strasbourg nije presudio da država ne smije znati tko je mason

To je možda najvažnija stvar koju treba razjasniti. Presuda Velikog vijeća u predmetu Veliki Orijent Italije protiv Italije, donesena 7. srpnja 2026., nije presuda kojom je Europski sud za ljudska prava proglasio popise članova masonskih loža apsolutno nedodirljivima. Još manje je presuda kojom je Sud rekao da članstvo javnih dužnosnika u masoneriji mora ostati tajno. Predmet je bio mnogo konkretniji.

Talijansko parlamentarno Antimafijaško povjerenstvo istraživalo je moguću infiltraciju mafijaških organizacija u masonske lože. Nakon što veliki majstor Velikog Orijenta Italije nije predao tražene popise, Povjerenstvo je 2017. naredilo pretragu sjedišta organizacije. Traženi su podaci o osobama koje su od 1990. nadalje pripadale ložama na Siciliji i u Kalabriji. Pretražena su računala, zaplijenjeni tvrdi diskovi, USB uređaji i dokumenti, a zahvaćeni su podaci približno šest tisuća sadašnjih i bivših članova. Opseg zahtjeva pokrivao je razdoblje od otprilike 25 godina.

Veliko vijeće je sa 16 glasova prema jednom utvrdilo povredu članka 8. Europske konvencije – prava na poštovanje doma, koje u praksi Suda obuhvaća i poslovne prostorije pravnih osoba.

Problem nije bio u tome što je država istraživala moguću povezanost mafije i slobodnog zidarstva. Sud je izrijekom priznao legitimnost ciljeva poput nacionalne sigurnosti, sprečavanja kriminala i zaštite društva. Problem je bio kako je država to učinila. Parlamentarno povjerenstvo raspolagalo je vrlo širokim ovlastima. Nije postojao odgovarajući prethodni neovisni nadzor nad pretragom, a Veliki Orijent Italije nije imao učinkovit naknadni pravni lijek kojim bi neovisno tijelo moglo preispitati mjeru. Dio zaplijenjene dokumentacije mogao se, prema talijanskom sustavu, čuvati potencijalno neograničeno dugo. Sud je zaključio da nisu postojala dovoljna jamstva protiv arbitrarnosti i zlouporabe. To mijenja interpretaciju presude.

Strasbourg nije rekao: ne dirajte popise slobodnih zidara. Rekao je: Ako ih država želi, mora objasniti zašto ih želi, koliko ih treba, po kojoj proceduri ih dobiva, tko to nadzire, koliko ih dugo čuva i kome se pogođena organizacija može žaliti. To je velika razlika.

Najvažnija europska crta već je zapravo povučena prije 25 godina

Da bismo razumjeli što nova presuda znači, treba pogledati stariju praksu istog Suda. Europski sud za ljudska prava već je razmatrao odnos masonerije i javnih dužnosti. U predmetu Grande Oriente d’Italia di Palazzo Giustiniani protiv Italije iz 2001. problem je bio sustav koji je članove masonskih loža praktično stavljao pred izbor između članstva u legalnoj udruzi i kandidiranja za određene javne dužnosti. Strasbourg je zauzeo vrlo snažan stav: pripadnost zakonitoj udruzi koja ne ugrožava ustavni poredak sama po sebi nije dovoljan razlog da se nekoga isključi iz javne službe.

Današnji službeni vodič ESLJP-a o članku 11 upravo iz te presude izvodi načelo da članove legalne udruge nije opravdano automatski isključivati iz javnih dužnosti samo zbog članstva, ako sami nisu počinili neko prijekorno djelo povezano s tom pripadnošću.

Ali nekoliko godina poslije Sud je napravio važnu distinkciju. U predmetu Siveri i Chiellini protiv Italije prihvatio je da javna vlast, u interesu transparentnosti i otkrivanja mogućih sukoba interesa, može od određenih nositelja javnih dužnosti zahtijevati prijavljivanje članstva u udrugama. Ključna razlika bila je u tome što članstvo samo po sebi nije automatski značilo diskvalifikaciju; svrha prijave bila je omogućiti procjenu mogućih sukoba interesa.

Tu se nalazi cijela europska formula u dvije rečenice: Ne smijete nekoga kazniti zato što je slobodni zidar. Ali: Možete od njega, u određenim javnim dužnostima i pod razmjernim uvjetima, tražiti da kaže da jest. To nije kontradikcija. To je pravo proporcionalnosti.

Francuska: može li sudac biti slobodni zidar?

Francuski slučaj iz lipnja 2026. možda je još zanimljiviji jer nije nastao iz skandala. Nije otkrivena korupcija. Nije pokrenut disciplinski postupak. Nije uhvaćen sudac kako pogoduje drugom masonu. Dogodilo se gotovo suprotno.

Predsjednik jednog francuskog suda razmatrao je ulazak u masonsku ložu i prije nego što je to učinio zatražio je mišljenje Collège de déontologie des magistrats de l’ordre judiciaire. Drugim riječima, pitao je instituciju: Smijem li kao sudac biti slobodni zidar? Odgovor iz mišljenja broj 2026-27 od 9. lipnja 2026. nije jednostavno „ne“.

Etičko tijelo polazi od toga da magistrat, kao i svaki građanin, ima pravo pristupiti udruzi. Članstvo u udruzi dio je njegove osobne slobode. Ali zatim uvodi dvije situacije. Ako bi konkretna masonska prisega podrazumijevala lojalnost, poslušnost ili prioritetnu solidarnost koja bi mogla imati prednost pred obvezama magistrata, takvo članstvo bilo bi nespojivo sa sudačkom etikom. Ako takve obveze nema, članstvo nije automatski nespojivo, ali izaziva „važne rezerve“ i zahtijeva posebnu pažnju prema neovisnosti, nepristranosti, neutralnosti i – posebno važnom pojmu – izgledu nepristranosti.

To posljednje može biti presudno. Sudac ne mora samo biti nepristran. Pravosuđe mora izgledati nepristrano. Ako se pred sucem pojavi osoba za koju on zna da je član iste zatvorene mreže kojoj pripada i on, pitanje više nije samo: „Hoće li joj pogodovati?“ Pitanje postaje: Može li razuman promatrač vjerovati da joj neće pogodovati?

Francusko mišljenje upozorava i na praktične probleme, posebno u manjim sudovima gdje bi učestala izuzeća mogla otežati funkcioniranje suda. Spominje se i mogućnost prijavljivanja članstva u izjavi o interesima, osobito ako sudac ima rukovodeću dužnost u loži. Ali ovdje francusko mišljenje ima i ozbiljnu slabost.

Problem nije zaključak. Problem je kako je Francuska do njega došla

Jedan od neobičnijih dijelova mišljenja jest činjenica da se Collège u analizi karaktera masonskih prisega, solidarnosti i tajnosti izrijekom oslanjao i na – Wikipediju. U dokumentu doslovno stoji da „istraživanje na internetskoj enciklopediji Wikipedia“ pokazuje kako su neke grane slobodnog zidarstva povezane s prisegama koje mogu sadržavati obveze lojalnosti ili poslušnosti. Na temelju „iste pretrage“ razmatrani su i tajnost i povijesni skandali. To je metodološki problem. Ne zato što je Wikipedia nužno netočna. Nego zato što „slobodno zidarstvo“ nije jedna pravna osoba, jedna organizacija, jedan statut ni jedna prisega.

Švedski obred nije Veliki Orijent Francuske. Regularna anglosaksonska masonerija nije liberalna adogmatska masonerija. Obveze jednog visokog stupnja nisu identične obvezama učenika u simboličkoj loži. Postoje muške, ženske i mješovite organizacije. Postoje međusobno priznate i nepriznate obedijencije.

Ako država želi procjenjivati postoji li „prioritetna lojalnost“, mora analizirati konkretnu obvezu konkretnog člana konkretne organizacije. Sve drugo lako prelazi iz prava u stereotip. I tu francuski dokument, paradoksalno, pokazuje upravo opasnost protiv koje europska ljudska prava trebaju štititi.

Britanski policajci: država smije znati, javnost ne mora

London je otišao korak dalje od Francuske. Metropolitan Police je krajem 2025. promijenio svoju politiku prijavljivanja povezanosti. Policajci i zaposlenici moraju povjerljivo prijaviti sadašnje ili bivše članstvo u organizaciji koja ima povjerljivo članstvo, hijerarhijsku strukturu i od članova traži međusobnu potporu ili zaštitu. Masonska tijela izrijekom su navedena kao primjer takvih organizacija.

Ujedinjena Velika Loža Engleske, dvije ženske masonske organizacije i dvojica policajaca pokušali su pravno osporiti politiku. U veljači 2026. sudac Chamberlain odbio je dopustiti judicial review, zaključivši da osporavanje nema realne izglede za uspjeh. Ključna riječ ponovno je bila: proporcionalnost. Policajcima nije zabranjeno biti slobodnim zidarima. Članstvo samo po sebi nije prepreka napredovanju.

Podatak se ne objavljuje javnosti. Ne šalje se rutinski kolegama ili neposrednim nadređenima. Čuva ga odgovarajuća jedinica za profesionalne standarde i može se koristiti kada postoji konkretna potreba – primjerice pri raspoređivanju policajca u istragu, povjerenstvo za promaknuća, disciplinski postupak ili postupak javne nabave u kojem bi mogao postojati stvarni ili prividni sukob interesa.

Sud je zato ocijenio zadiranje u prava iz članaka 8., 10. i 11. Europske konvencije relativno ograničenim u odnosu na cilj očuvanja povjerenja u policiju. To je gotovo školski primjer modela koji bi se mogao širiti Europom: ne zabrana – nego deklaracija; ne javni registar – nego povjerljiva evidencija; ne automatska sankcija – nego upravljanje sukobom interesa.

Ali britanski slučaj skriva neugodan paradoks

Najzanimljiviji dio britanske presude možda nije ono što govori protiv slobodnih zidara. Nego ono što kaže u njihovu korist. Daniel Morgan Independent Panel, čiji je rad bio jedan od ključnih razloga za uvođenje politike, nije pronašao dokaz da su masonske veze bile čimbenik u Morganovu ubojstvu ili da su korištene za ometanje istraga. Kasnija radna skupina Operation Drayfurn također je zaključila da nema dokazne osnove da je slobodno zidarstvo značajan čimbenik policijske korupcije. Identificiran je jedan slučaj u British Transport Policeu u kojem je policijski narednik bio otpušten zbog davanja povjerljivih podataka masonskim poznanicima.

Met je 2025. pregledao i 27 obavještajnih prijava povezanih sa slobodnim zidarima, od kojih su mnoge bile anonimne i odnosile se na navodno pogodovanje pri prekovremenom radu, napredovanju, disciplinskim postupcima ili zaštiti kolega. Sama policija priznala je da je teško utvrditi koliko su takve percepcije stvarno točne. Čak je i interna anketa imala problem reprezentativnosti: odgovorilo je samo oko 4,3 posto radne snage, iako je među njima približno dvije trećine podržavalo ideju da takva članstva utječu na percepciju nepristranosti i povjerenja.

Dakle, britanska politika nije nastala zato što je dokazano postojanje velike masonske zavjere u Scotland Yardu. Nastala je ponajprije zato što postoji dugotrajna sumnja da bi takva mreža mogla stvarati sukob lojalnosti. To je pravno vrlo osjetljivo. Jer postoji velika razlika između: „Postoji dokaz korupcije.“ i: „Ljudi misle da bi mogla postojati.“

Demokracija mora voditi računa i o povjerenju javnosti. Ali ako sama percepcija postane dovoljan razlog za ograničavanje prava, tada predrasuda može početi proizvoditi pravo.

Najopasnija riječ u cijeloj priči je „percepcija“

Zamislimo da isto pravilo primijenimo dosljedno. Što ako je sudac član Opusa Dei? Rotary Cluba? Lionsa? Alumni mreže elitnog sveučilišta? Viteškog reda? Utjecajne poslovne udruge? Političke zaklade? Crkvenog pokreta? Bratstva bivših pripadnika vojne postrojbe? Što ako su dvojica državnih odvjetnika zajedno išla na fakultet, kumovi su ili pripadaju istoj neformalnoj mreži? Sve te veze potencijalno mogu proizvesti lojalnost. Neke mnogo snažniju od članstva u loži. Zato europski standard ne smije glasiti: „Masonerija je posebna pa ćemo registrirati masone.“ Ispravniji standard glasi: „Svaka privatna povezanost koja objektivno može stvoriti ozbiljan sukob interesa u određenoj javnoj dužnosti mora se tretirati prema istim, unaprijed poznatim kriterijima.“

To je i razlog zbog kojeg je formulacija Metropolitan Policea pravno pametnija nego jednostavno pravilo „svi slobodni zidari se moraju prijaviti“. Formalno se ne odnosi samo na slobodno zidarstvo. Odnosi se na određenu vrstu organizacijske povezanosti. To ne uklanja svaku opasnost od diskriminacije. Ali barem pokušava regulirati rizik, a ne identitet.

Europa zapravo dobiva model od tri razine

Iz presuda i mišljenja posljednjih godina može se izvući prilično jasan sustav.

Prva razina: obični građanin. Za običnog građanina članstvo u legalnoj masonskoj loži pripada sferi slobode udruživanja i privatnog života. Država nema opće pravo sastavljati registre masona samo zato što želi znati tko su oni. Nova presuda protiv Italije posebno snažno upozorava na široko prikupljanje podataka bez odgovarajućeg neovisnog nadzora i djelotvornog pravnog lijeka.

Druga razina: osoba na javnoj dužnosti. Tu se računica mijenja. Sudac, policajac, državni odvjetnik, visoki državni službenik ili osoba koja odlučuje o javnom novcu raspolaže moći koju privatni građanin nema. Zato se od nje mogu tražiti dodatne obveze transparentnosti. Sama praksa ESLJP-a priznaje da zahtjev nositeljima javnih dužnosti da prijave članstva u udrugama radi identifikacije mogućih sukoba interesa može biti kompatibilan s člankom 11. Konvencije.

Treća razina: stvarni sukob interesa ili zlouporaba. Tu članstvo prestaje biti glavna tema. Ako policajac daje povjerljive informacije drugom masonu, sudac pogoduje bratu iz lože ili dužnosnik namješta posao povezanoj osobi, problem više nije sloboda udruživanja. Problem je zlouporaba javne dužnosti. I ona se mora sankcionirati bez obzira je li mreža kroz koju je pogodovanje nastalo masonska, stranačka, rodbinska, poslovna ili prijateljska.

Što onda nova presuda ESLJP-a znači za Europu?

Najprije, ona otežava ideju masovnih registara. Država koja bi poželjela prikupiti kompletne popise članova legalnih udruga morala bi imati vrlo snažan pravni temelj, precizno definiran cilj, razmjeran opseg podataka, ograničeno čuvanje, odgovarajući neovisni nadzor i djelotvoran pravni lijek. „Možda među njima ima problematičnih ljudi“ više nije dovoljno za neograničenu bazu podataka.

Ali presuda istodobno ne sprječava ciljanu transparentnost osoba koje obavljaju određene javne dužnosti. To je možda najvažniji zaključak. Europa se ne kreće prema modelu u kojem država „nema pravo pitati jeste li mason“. Kreće se prema sofisticiranijem modelu: Država smije pitati samo kada ima dobar razlog da pita – i smije dobiti samo onoliko odgovora koliko joj je stvarno potrebno.

Slobodno zidarstvo je ovdje gotovo sporedna tema

Paradoks cijele rasprave jest u tome što se na površini govori o slobodnim zidarima, a u dubini se govori o nečemu mnogo većem. O granicama privatnosti ljudi koji raspolažu javnom moći. Sudac i dalje ima privatni život. Policajac i dalje ima pravo na udruživanje. Državni odvjetnik ne prestaje biti građanin nakon što uđe u ured. Ali njihova privatnost nije uvijek identična privatnosti osobe koja ne može nekoga uhititi, optužiti, osuditi, promovirati ili odlučiti kome će pripasti javni posao vrijedan milijune eura.

U tome je legitimna jezgra francuskog i britanskog argumenta. Istodobno, javna dužnosti ne daje državi pravo da pretvori čovjeka u potpuno transparentno biće kojem se mogu inventarizirati sva poznanstva, uvjerenja i privatne pripadnosti. U tome je snaga strasbourške presude.

Najzreliji europski odgovor zato nije ni: „Masonerija je privatna stvar i nikoga se ne tiče.“ Ni: „Ako obavljaš javnu dužnost, država ima pravo znati sve.“ Pravi odgovor nalazi se između. Što je veća javna moć, legitimniji je zahtjev za transparentnošću. Ali što je dublje zadiranje u privatnost, veća mora biti potreba, precizniji zakon i snažnije jamstvo protiv zlouporabe. To je granica koju Europa upravo crta.

I možda najvažnija poruka za samo slobodno zidarstvo nije da se treba boriti protiv svake obveze transparentnosti. Naprotiv. U demokratskom društvu teško je braniti ideju da bi sudac trebao moći tajiti odnos koji stvara stvaran sukob interesa samo zato što je riječ o inicijatskom bratstvu. Ali jednako je teško braniti ideju da je šest tisuća ljudi legitimno staviti pod institucionalni mikroskop samo zato što su njihova imena pronađena na istom popisu članova. Između tajnosti i progona postoji treći put: razmjerna transparentnost. Čini se da upravo prema njemu ide europsko pravo.