Amenkamen

Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava presudilo je protiv Italije zbog pretrage sjedišta Velikog Orijenta Italije i zapljene podataka o više od 6.000 slobodnih zidara. Presuda nije amnestija masoneriji niti poricanje veza mafije i pojedinih masonskih krugova. Ona je mnogo važnija lekcija državi: čak ni borba protiv mafije ne daje vlasti pravo na neograničenu moć.

U Italiji postoje dvije riječi koje, kada se pojave u istoj rečenici, gotovo automatski proizvode politički elektricitet: mafija i slobodno zidarstvo. Njihov odnos desetljećima je predmet sudskih istraga, parlamentarnih povjerenstava, povijesnih kontroverzi i teorija zavjere. Od P2 Licija Gellija do istraga o ’Ndrangheti i njezinim vezama s takozvanom „sivom zonom“ politike, poduzetništva i profesionalnih elita, sumnja da kriminalne organizacije pokušavaju koristiti zatvorene mreže poznanstava nije nastala ni jučer ni bez razloga.

Upravo zato presudu koju je Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava donijelo 7. srpnja 2026. u predmetu Veliki Orijent Italije protiv Italije lako je pogrešno interpretirati. Sud u Strasbourgu nije rekao da mafija nije pokušavala prodrijeti u masonske lože. Nije rekao da talijanski parlament nije smio istraživati taj fenomen. Nije čak rekao ni da je zahtjev države za informacijama o masonskim članovima sam po sebi nedopušten. Rekao je nešto drugo. Država može istraživati gotovo sve. Ali ni država ne smije istraživati kako god želi.

Veliko vijeće je sa 16 glasova prema jednom utvrdilo povredu članka 8. Europske konvencije o ljudskim pravima zbog pretrage i zapljene koju je naredilo parlamentarno Antimafijaško povjerenstvo. Ključni problem bio je nedostatak dovoljnih zaštitnih mehanizama protiv zlouporabe i arbitrarnosti: Veliki Orijent Italije (Grande Oriente d’Italia, GOI) nije imao ni učinkovitu prethodnu neovisnu kontrolu mjere ni stvaran pravni lijek kojim bi je naknadno mogao osporiti.

Sve je počelo pitanjem: može li mafija koristiti regularno slobodno zidarstvo?

Priča počinje 2016. godine. Parlamentarno povjerenstvo za istragu fenomena mafije i drugih kriminalnih organizacija, kojim je tada predsjedala Rosy Bindi, otvorilo je istragu o mogućoj infiltraciji Cosa Nostre i ’Ndranghete u masonske strukture. To nije bila istraga nastala iz ničega. Povjerenstvo se pozivalo na rezultate više pravosudnih istraga, posebno u Siciliji i Kalabriji, gdje su tužitelji godinama upozoravali na sposobnost mafijaških organizacija da grade odnose s ljudima izvan formalne kriminalne strukture – odvjetnicima, poduzetnicima, liječnicima, službenicima, političarima i drugim osobama koje mogu otvoriti vrata institucija.

Samo Povjerenstvo kasnije je naglasilo da nije istraživalo slobodno zidarstvo kao takvo, nego mehanizme kojima mafija može infiltrirati masonske organizacije. Kao uzorak promatrane su četiri velike masonske obedijencije, među kojima Veliki Orijent Italije, Regularna Velika Loža Italije(Gran Loggia Regolare d’Italia) i Velika Loža Italije (Gran Loggia d’Italia). Istraga je teritorijalno bila usmjerena na Siciliju i Kalabriju. Tu počinje sukob.

Povjerenstvo je od tadašnjeg velikog majstora GOI-ja Stefana Bisija tražilo popise članova. Bisi ih nije želio predati. Pozivao se, između ostaloga, na zaštitu osobnih podataka članova i tvrdio da su zahtjevi Povjerenstva preširoki i nedovoljno obrazloženi te da se ne odnose na konkretne osobe osumnjičene za konkretna kaznena djela. Povjerenstvo je, s druge strane, odbijanje suradnje doživljavalo upravo kao problem koji treba istražiti. I tada je država odlučila prestati pitati.

Umjesto zahtjeva – pretraga

Dana 1. ožujka 2017. Antimafijaško povjerenstvo naredilo je pretragu prostora Velikog Orijenta Italije. Opseg naloga bio je golem. Traženi su podaci o osobama koje su od 1990. nadalje bile ili još uvijek jesu članovi loža GOI-ja u Kalabriji i Siciliji, njihovi položaji i uloge, dokumentacija o raspuštenim ili suspendiranim ložama te podaci o internim istragama i odlukama. Pretraženi su prostori organizacije i računalni sustavi, a zaplijenjeni su papirnati dokumenti, tvrdi diskovi, USB memorije, računala i drugi digitalni materijali. Među njima su se nalazili podaci o približno 6.000 sadašnjih i bivših članova.

Radilo se, dakle, o informacijama prikupljenima kroz razdoblje od oko četvrt stoljeća. Prema samom GOI-ju, pretraga je trajala oko 14 sati, a među zaplijenjenim materijalima bilo je 39 registratora s tisućama članskih kartona. I upravo tu počinje najvažniji dio priče. Jer pitanje nije samo: je li država nešto pronašla? Pitanje je smije li država, zato što postoji opravdana sumnja u infiltraciju mafije, prikupiti podatke o tisućama ljudi koji sami nisu osumnjičeni ni za što?

Neugodna činjenica za obje strane: istraga nije bila bez rezultata

Ovu presudu bilo bi pogrešno pretvoriti u jednostavnu priču o „nedužnim masonima protiv represivne države“. To nije ono što dokumenti pokazuju.

U konačnom izvješću Antimafijaško povjerenstvo bilo je izrazito kritično prema dijelu talijanske masonerije. Tvrdilo je da je analiza materijala ukazivala na osobe s relevantnim pravosudnim evidencijama povezanima s mafijom unutar promatranih obedijencija, na mafijašku prisutnost u pojedinim raspuštenim ložama te na masonsku prisutnost u sredinama čije su lokalne vlasti bile raspuštene zbog mafijaške infiltracije. Povjerenstvo je posebno kritiziralo, po njegovoj ocjeni, nedostatne unutarnje „antitijela“ masonskih organizacija prema kriminalnim infiltracijama.

U presudi iz Strasbourga zabilježen je i podatak iz parlamentarne istrage prema kojem su među članovima četiriju analiziranih obedijencija identificirane 193 osobe protiv kojih su se vodili ili su se vodili postupci povezani s mafijaškim kaznenim djelima, od kojih je 122 pripadalo GOI-ju.

Ali ovdje je potrebna iznimno važna ograda. Biti evidentiran u sudskom ili istražnom postupku nije isto što i biti pravomoćno osuđen, a još manje znači da se kriminalna odgovornost jedne osobe može pripisati čitavoj organizaciji kojoj pripada. Upravo na toj tankoj granici nalazi se cijeli ovaj slučaj. Antimafijaško povjerenstvo imalo je razlog istraživati. Ali legitimnost cilja nije automatski značila legitimnost svakog sredstva.

Strasbourg nije osporio borbu protiv mafije

To je možda najvažnija rečenica cijele presude. Europski sud za ljudska prava izričito je prihvatio da je istraga imala legitimne ciljeve. Među njima su nacionalna sigurnost, gospodarska dobrobit zemlje, sprečavanje nereda i sprečavanje kriminala. Drugim riječima, Strasbourg nije rekao Rosy Bindi i Antimafijaškom povjerenstvu: „Niste imali pravo istraživati masoneriju.“U biti im je rekao: „Imali ste pravo istraživati. Ali niste imali pravo sami sebi biti i istražitelj, i autor naloga, i konačni arbitar o tome jesu li vaša vlastita sredstva bila zakonita i proporcionalna.“U tome leži srž presude.

Sud je priznao široku autonomiju parlamenta. Parlamentarna istražna povjerenstva moraju imati dovoljno slobode da istražuju fenomene od velikog javnog interesa. Ali kada političko tijelo počne koristiti prisilne ovlasti koje izravno zadiru u prava trećih osoba (pretrage, zapljene, prikupljanje velikih baza osobnih podataka) granice parlamentarne autonomije postaju znatno uže. Tada se uključuje vladavina prava. A vlast mora imati kontrolu nad vlašću.

Problem nije bio samo 6.000 imena. Problem je bio tko kontrolira onoga tko ih uzima

Veliki Orijent Italije pokušao je osporiti pretragu. I tu se otvorila institucionalna rupa. Redovni sudovi nisu imali stvarnu mogućnost preispitivati odluke parlamentarnog istražnog povjerenstva. Talijansko tijelo za zaštitu osobnih podataka proglasilo se nenadležnim za parlamentarne aktivnosti. GOI nije imao izravan pristup Ustavnom sudu kojim bi jednostavno zatražio ocjenu zakonitosti mjere. A obraćanje samom Povjerenstvu značilo je, praktično, tražiti od tijela koje je naredilo pretragu da ocjenjuje vlastitu odluku.

Strasbourg je upravo tu vidio problem. Ne nužno u samom postojanju ovlasti. Nego u ovlasti bez neovisne kontrole. Veliko vijeće nije Italiji propisalo točno kako mora organizirati sustav. Kontrolu ne mora nužno provoditi sud. Može je, pod određenim uvjetima, provoditi i drugo nepristrano tijelo.

Ali netko neovisan mora moći postaviti osnovna pitanja. Je li pretraga nužna? Je li opseg preširok? Treba li doista prikupiti podatke o 6.000 ljudi kako bi se istražilo nekoliko desetaka ili stotina osoba od interesa? Postoji li blaža mjera? Koliko dugo se podaci smiju čuvati? Tko ih može vidjeti? Kako ih se može vratiti ili uništiti? U talijanskom modelu koji je postojao 2017. takva zaštita, zaključilo je Veliko vijeće, nije bila dovoljna.

Posebno neugodan detalj: podaci su ostali u parlamentarnim arhivima

Još je jedan element bio važan sucima u Strasbourgu. Kopije zaplijenjene dokumentacije ostale su pohranjene u arhivima talijanskog parlamenta. Problem je što talijanski propisi omogućuju da dokumenti označeni tajnima budu čuvani potencijalno vrlo dugo, pa čak i bez jasno ograničenog konačnog roka.

Za Sud je to povećavalo težinu zadiranja u prava GOI-ja. Jer jedno je privremeno uzeti dokument radi konkretne istrage. Nešto sasvim drugo je stvoriti državni arhiv podataka o članstvu tisuća ljudi u zakonitoj privatnoj organizaciji, bez jasnog odgovora kada će i pod kojim uvjetima ti podaci prestati biti u rukama države. U digitalnom dobu to je možda i najvažnija dimenzija ove presude.

Nekada je pretraga završavala kada bi policija izašla iz zgrade. Danas pretraga može trajati desetljećima. Jer kopija ostaje.

Presuda o masonima koja zapravo nije presuda o masonima

U formalnopravnom smislu zanimljivo je da Sud nije prvenstveno odlučivao o tome imaju li pojedini slobodni zidari pravo tajiti svoje članstvo. Veliki Orijent Italije kao organizacija nije mogao jednostavno podnijeti kolektivnu tužbu u ime privatnosti svakog od svojih 6.000 članova.

Veliko vijeće slučaj je zato analiziralo prije svega kroz članak 8. i pravo organizacije na poštovanje njezina „doma“, odnosno prostorija i institucionalne sfere, u koju je država intervenirala pretragom i zapljenom. Sud također nije smatrao potrebnim zasebno odlučivati o slobodi udruživanja iz članka 11. niti o pravu na djelotvoran pravni lijek iz članka 13., jer su ključni problemi već bili obuhvaćeni analizom članka 8. To je važno zbog načina na koji se presuda već interpretira.

Ovo nije odluka koja kaže: „Članstvo u masoneriji mora uvijek biti tajno.“Takav zaključak iz presude jednostavno ne proizlazi. Europski sud je i ranije razlikovao privatno članstvo u zakonitoj udruzi od situacija u kojima javni interes može opravdati određene zahtjeve transparentnosti. U svojoj praksi, primjerice, prihvaćao je da se od određenih nositelja javnih funkcija može zahtijevati prijavljivanje članstva u udrugama radi otkrivanja mogućih sukoba interesa, dok je istodobno smatrao problematičnim automatsko diskriminiranje osoba samo zato što pripadaju zakonitoj masonskoj organizaciji. To je sofisticiranija pozicija od jednostavnog „tajnost je pravo“ ili „država mora znati sve“.

Najveća pogreška GOI-ja bila bi ovu presudu proglasiti dokazom vlastite nevinosti

Veliki Orijent Italije razumljivo je presudu dočekao kao veliku institucionalnu pobjedu. Veliki majstor Antonio Seminario opisao ju je kao doprinos demokraciji i pravdi, a GOI naglašava da je Strasbourg potvrdio kako ni parlamentarna autonomija ne može opravdati izostanak zaštite od arbitrarnog postupanja vlasti. U tome je GOI u pravu.

Ali samo do određene točke. Bilo bi pogrešno iz ove presude izvući zaključak da su time nestala pitanja koja je Antimafijaško povjerenstvo otvorilo. Nisu. Strasbourg nije poništio povijest odnosa dijelova talijanskog slobodnog zidarstva s organiziranim kriminalom. Nije poništio P2. Nije poništio rezultate sudskih istraga u Kalabriji i Siciliji. Nije rekao da među masonskim članstvom nije bilo osoba povezanih s kriminalnim strukturama. Nije rekao ni da slobodno zidarstvo nema posebnu odgovornost razviti učinkovite unutarnje mehanizme kojima će spriječiti da povjerljivost, bratstvo i mreže međusobnog povjerenja postanu infrastruktura za interese koji s masonerijom nemaju nikakve veze.

Presuda govori o metodi države, a ne o moralnoj potvrdi slobodnog zidarstva. To je razlika koju će obje strane vjerojatno pokušavati zamagliti. Ali jednako bi opasna bila poruka da „onaj tko nema što skrivati nema čega strahovati“. To je možda najstariji argument svake prekomjerne državne kontrole.

Ako nisi kriminalac, zašto ti smeta da država vidi tvoje podatke? Odgovor demokratske države mora biti jednostavan: Zato što privatnost i sloboda udruživanja nisu privilegije nevinih koje vrijede samo dok država nema neku dobru namjeru. Prava postoje upravo onda kada država ima snažan razlog da ih ograniči.

Mafija je jedan od najsnažnijih razloga koje država može imati. Terorizam također. Nacionalna sigurnost također. Ali povijest demokracija pokazuje da upravo izvanredni i legitimni ciljevi najlakše proizvode izvanredne ovlasti. Zato presuda Velikog Orijenta Italije protiv Italije ima važnost daleko izvan masonskog svijeta.

Komparativna analiza na koju se oslanjalo Veliko vijeće pokazala je da vrlo malo europskih država parlamentarnim istražnim povjerenstvima daje autonomne ovlasti pretrage i zapljene, a tamo gdje takve snažne ovlasti postoje uglavnom su povezane s nekim oblikom neovisne kontrole. To nije slučajno. Parlamentarno povjerenstvo je političko tijelo. Može imati istražne funkcije. Ali nije sud.

Pobjeda slobodnog zidarstva? Da. Oslobađajuća presuda? Ne.

Italija će Velikom Orijentu Italije morati platiti 9.600 eura naknade nematerijalne štete te 5.344 eura troškova. Za državu veličine Italije to je gotovo simboličan iznos. Ali ova presuda nikada nije bila priča o novcu.

Nakon što je Vijeće Suda još u prosincu 2024. jednoglasno utvrdilo povredu Konvencije, talijanska vlada zatražila je da predmet razmotri Veliko vijeće. Ono je 7. srpnja 2026. praktično potvrdilo ključnu stvar, sada konačnom presudom i rezultatom 16 prema jedan: parlamentarna autonomija nije pravni vakuum. To je pobjeda GOI-ja. Ali nije oslobađajuća presuda talijanskom slobodnom zidarstvu. I možda je upravo zato ovaj slučaj toliko zanimljiv.

Jer dvije stvari mogu istodobno biti istinite. Mafija može pokušavati infiltrirati slobodno zidarstvo. I država može prekoračiti svoje ovlasti dok to pokušava istražiti. Demokracija počinje upravo sposobnošću da prihvatimo obje tvrdnje istodobno.

Najlakše je braniti prava organizacija koje volimo, kojima vjerujemo i koje ne izazivaju sumnju. Pravi test vladavine prava nastaje kada država istražuje one prema kojima postoji nepovjerenje – političke protivnike, radikalne skupine, zatvorene organizacije ili masonske lože. Tada pitanje više nije zaslužuju li oni zaštitu. Pitanje je zaslužujemo li mi državu u kojoj vlast ima granice.

Presuda Velikog Orijenta Italije protiv Italije nije rekla da država mora prestati gledati što se događa iza zatvorenih vrata loža. Rekla je da, prije nego što ta vrata razvali, netko mora imati ovlast pitati je li to doista nužno. I upravo je to razlika između države koja se bori protiv mafije i države koja, boreći se protiv nje, počinje vjerovati da joj je sve dopušteno.