Amenkamen

Gotovo stoljeće nakon prvih tragova mješovitog slobodnog zidarstva u Zagrebu i osam godina nakon njegove suvremene obnove, hrvatski ogranak Međunarodnog reda „Le Droit Humain“ napravio je važan organizacijski iskorak. U Dvorcu Mihanović u Tuheljskim Toplicama u listopadu 2024. četiri simboličke lože i jedna loža viših stupnjeva udružile su se u Hrvatsku pionirsku federaciju. Bio je to završetak dugog procesa – i početak nove faze.

U svijetu slobodnog zidarstva institucije se rijetko stvaraju preko noći. Iza službenih datuma osnutka obično stoje godine rada pojedinih loža, međunarodnih kontakata, administrativnih postupaka i unutarnjeg organizacijskog sazrijevanja. Tako je bilo i s Hrvatskom pionirskom federacijom Međunarodnog reda slobodnog zidarstva za muškarce i žene „Le Droit Humain“.

Dana 26. listopada 2024., u povijesnom ambijentu Dvorca Mihanović u Tuheljskim Toplicama, četiri simboličke, odnosno „plave“ ili ivanovske lože – dvije iz Zagreba te po jedna iz Splita i Osijeka – zajedno s jednom Ložom savršenstva viših stupnjeva Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda iz Zagreba formirale su novu nacionalnu strukturu Reda. Prema službenom izvještaju Grčke federacije „Le Droit Humain“, hrvatska organizacija time je postala 13. pionirska federacija međunarodnog Reda. U trenutku njezina osnivanja četiri simboličke lože i zagrebačka Loža savršenstva „Pitagora“ okupljale su ukupno 76 članica i članova.

To je brojčano relativno mala organizacija. Ali u slobodnom zidarstvu veličina sama po sebi nije jedino mjerilo institucionalne važnosti. Mnogo je važnije pitanje kontinuiteta, organizacijske strukture i položaja unutar međunarodnog sustava kojem pojedine lože pripadaju.

Upravo je to ono što se promijenilo tog listopadskog dana u Hrvatskom zagorju.

Ritual pod vodstvom vrha međunarodnog Reda

Osnivanje pionirske federacije nije bilo samo administrativno povezivanje nekoliko hrvatskih loža. Bio je to čin konsekracije, odnosno svečanog uspostavljanja nove organizacijske strukture, proveden prema posebnom obredu „Le Droit Humaina“. Službena objava međunarodnog Reda zabilježila je „posvećenje Hrvatske pionirske federacije“, uz nazočnost velikog majstora Reda, velikog kancelara i predstavnika Vrhovnog vijeća. Na čelu Reda u tom razdoblju bio je René Motro, kojega službeni izvori francuske federacije identificiraju kao velikog majstora Međunarodnog reda „Le Droit Humain“.

Prema detaljnijem izvještaju Grčke federacije, u ceremoniji su uz vrhovnog čelnika Reda sudjelovala još dva člana Vrhovnog vijeća: veliki kancelar, predstavnik Poljske, te Athena Mourmouri, 33°, velika zapovjednica Grčke federacije i članica Vrhovnog vijeća. Događaj je imao izrazito međunarodni karakter. U Tuheljske Toplice stigli su članovi „Le Droit Humaina“ iz Austrije, Belgije, Francuske, Grčke, Poljske, Srbije te Češke i Slovačke, kao i predstavnici triju prijateljskih slobodnozidarskih organizacija iz Hrvatske. Prema istom izvoru, ceremoniji je nazočilo gotovo 70 sudionika, a nakon ritualnog dijela održana je zajednička večera u Dvorcu Mihanović.

Broj prisutnih gotovo je odgovarao ukupnom tadašnjem članstvu hrvatske strukture. To pokazuje da 26. listopada nije bio tek formalni datum u administrativnom kalendaru, nego događaj zamišljen kao međunarodna potvrda nove faze hrvatskog „Le Droit Humaina“.

Što zapravo znači „pionirska federacija“?

Naziv može biti zbunjujući onome tko nije upoznat s organizacijom Reda. „Pionirska federacija“ ne znači da je u Hrvatskoj osnovana potpuno neovisna nova velika loža niti da se hrvatske lože odvajaju od međunarodne centrale. Upravo suprotno: riječ je o nacionalnom organizacijskom stupnju unutar jedinstvenog Međunarodnog reda „Le Droit Humain“. To je važna razlika.

Za razliku od mnogih slobodnozidarskih sustava organiziranih kao neovisne nacionalne velike lože, „Le Droit Humain“ od svojih je početaka građen kao međunarodna organizacija s Vrhovnim vijećem i zajedničkim međunarodnim ustrojem. Službena pravila Reda pokazuju da se na Međunarodnom konventu, koji se održava svakih pet godina, okupljaju izabrani delegati federacija i pionirskih federacija. Konvent predstavlja zakonodavnu vlast Reda, bira članove Vrhovnog vijeća i odlučuje o međunarodnom ustavnom okviru.

Dobivanje statusa pionirske federacije zato je više od promjene naziva. To znači da skupina pojedinačnih loža prelazi u prepoznatljivu nacionalnu organizacijsku cjelinu unutar međunarodne strukture. Drugim riječima, 26. listopada 2024. hrvatski „Le Droit Humain“ nije nastao iz ničega. Tog je dana ono što je dotad funkcioniralo kao mreža hrvatskih loža dobilo viši stupanj institucionalne organizacije.

Priča je zapravo počela gotovo sto godina ranije

Da bi se razumjelo zašto je osnivanje federacije 2024. važno, potrebno je vratiti se gotovo cijelo stoljeće unatrag.

„Le Droit Humain“ nastao je u Francuskoj kao revolucionarna ideja za tadašnje slobodno zidarstvo. Dana 4. travnja 1893. Maria Deraismes i Georges Martin u Parizu su osnovali prvu mješovitu ložu iz koje će se razviti Međunarodni red slobodnog zidarstva za muškarce i žene „Le Droit Humain“. Temeljna inovacija bila je jednostavna, ali za kraj 19. stoljeća radikalna: muškarci i žene trebali su imati jednak status u slobodnom zidarstvu.

Red se zatim širio izvan Francuske i oblikovao kao jedinstvena međunarodna organizacija. U Hrvatskoj se njegovi prvi tragovi pojavljuju već 1925. godine, kada je, prema službenoj povijesti hrvatskog ogranka, uz pomoć članova iz Beča i Praga započela organizirana aktivnost u Zagrebu. Nekoliko godina kasnije nastaje prva formalna loža. Dana 23. siječnja 1932. u Zagrebu je osnovana Loža „Pitagora“ br. 935, uz pomoć bečke Lože „Harmonie“ br. 900. Nekoliko godina poslije nastala je i Loža „Humanitas“ br. 962. Bile su to lože u kojima su, za razliku od dominantnog modela tadašnjeg slobodnog zidarstva, zajedno djelovali muškarci i žene.

Njihov rad nije dugo potrajao. U politički sve napetijoj Europi krajem tridesetih godina „Humanitas“ je prestao djelovati u travnju 1939., a ubrzo nestaje i „Pitagora“. Prema podacima koje objavljuje hrvatski ogranak Reda, dvije su lože prije Drugoga svjetskog rata okupljale gotovo 80 članova. Slijedilo je gotovo osam desetljeća prekida.

Povratak 2016.: ponovno paljenje svjetla

Moderna povijest „Le Droit Humaina“ u Hrvatskoj počinje 8. ožujka 2016. Nakon 77 godina odsutnosti, skupina hrvatskih liberalnih slobodnih zidara obratila se Vrhovnom vijeću Međunarodnog reda u Parizu s namjerom ponovnog uspostavljanja njegove prisutnosti u Hrvatskoj. Uz pomoć delegacije Britanske federacije „Le Droit Humain“ obnovljen je rad zagrebačke lože „Humanitas“.

Izbor imena nije bio slučajan. Njime se uspostavila simbolička veza s istoimenom zagrebačkom ložom iz međuratnog razdoblja. No, u institucionalnom smislu nije riječ o neprekinutom pravnom kontinuitetu organizacije iz 1930-ih, nego o suvremenoj obnovi rada pod okriljem istog međunarodnog Reda.

Od tog trenutka počinje osmogodišnje razdoblje razvoja. Hrvatska struktura prolazila je kroz širenja i reorganizacije, osnivane su ili priključivane nove lože, a djelovanje se iz Zagreba proširilo na druge gradove. Do jeseni 2024. jezgru buduće pionirske federacije činile su četiri simboličke lože: dvije u Zagrebu, jedna u Splitu i jedna u Osijeku. Javno dostupni sekundarni izvori dvije zagrebačke lože identificiraju kao „Humanitas“ i „Prudentia“ br. 2145, dok nazivi loža u Splitu i Osijeku nisu javno navedeni. Uz njih je djelovala i Loža savršenstva „Pitagora“ u Zagrebu, namijenjena radu na višim stupnjevima Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda.

I ponovno se pojavljuje povijesno ime. „Humanitas“ i „Pitagora“, dvije oznake vezane uz međuratnu prisutnost Reda u Zagrebu, tako su gotovo devedeset godina poslije dobile novu ulogu u suvremenoj hrvatskoj strukturi.

Zašto je 2024. bila prekretnica

Promatrano izvana, moglo bi se činiti da je riječ tek o unutarnjoj reorganizaciji jedne relativno male organizacije. No za „Le Droit Humain“ taj je korak imao puno veće značenje.

U međunarodnim organizacijama koje počivaju na formalno utvrđenim jurisdikcijama, poveljama i hijerarhiji, organizacijski status predstavlja institucionalni kapital. Loža može postojati i djelovati lokalno, ali nacionalna struktura dobiva drugačiji položaj u sustavu. U tome je ključ događaja u Tuheljskim Toplicama.

Četiri dotad teritorijalno razdvojene simboličke lože više nisu bile tek pojedinačne hrvatske jedinice međunarodnog Reda. Njihovim povezivanjem nastala je organizirana hrvatska cjelina s vlastitim nacionalnim ustrojem, ali i dalje integrirana u globalni sustav „Le Droit Humaina“. Za međunarodni Red to je bio dovoljan institucionalni pomak da Hrvatska postane njegova 13. pionirska federacija.

S današnje perspektive posebno je zanimljiva i gotovo potpuna vremenska simetrija. Prvi organizirani koraci „Le Droit Humaina“ u Zagrebu datiraju iz 1925. Pionirska federacija osnovana je 2024. Gotovo stoljeće dijeli ta dva trenutka. Između njih nalaze se prve mješovite lože, njihov nestanak pred Drugi svjetski rat, 77 godina prekida, obnova 2016. i osam godina ponovne izgradnje organizacije.

Mala federacija unutar globalne mreže

„Le Droit Humain“ danas se predstavlja kao jedinstven međunarodni red u kojem muškarci i žene imaju jednaka prava i status. Prema aktualnim podacima međunarodne centrale, okuplja oko 30.000 članova u 62 države na pet kontinenata. U takvim razmjerima hrvatskih 76 članova iz 2024. predstavlja tek mali dio međunarodne organizacije.

No upravo je sposobnost male nacionalne skupine da izgradi više stabilnih loža, proširi djelovanje izvan jednog grada, uspostavi rad viših stupnjeva i zatim dobije status pionirske federacije ono što ceremoniju u Dvorcu Mihanović čini važnom u povijesti hrvatskog liberalnog i mješovitog slobodnog zidarstva.

Četiri simboličke lože. Jedna Loža savršenstva. Tri hrvatska grada. Sedam zastupljenih stranih zemalja. Sedamdesetak sudionika. I 76 članova nove hrvatske organizacijske strukture. Dana 26. listopada 2024. oni su u Tuheljskim Toplicama postali Hrvatska pionirska federacija „Le Droit Humain“. No njezina povijest zapravo nije počela tog dana. Taj datum bio je prije svega trenutak u kojem je gotovo stoljeće isprekidane povijesti – od prvih zagrebačkih aktivnosti 1925., preko „Pitagore“ i „Humanitasa“, njihova nestanka i ponovne obnove 2016. – napokon dobilo novu institucionalnu formu.

U organizacijama koje svoj identitet grade na tradiciji, kontinuitetu i međunarodnom priznanju, možda je upravo to najvažnija razlika između osnivanja i sazrijevanja. U Tuheljskim Toplicama 2024. dogodilo se oboje.