Stepinac protiv masona: Gdje završava opravdana kritika moći, a počinje mit o nevidljivoj ruci?
Alojzije Stepinac o slobodnom zidarstvu nije govorio diplomatskim jezikom. Za njega masonerija nije bila tek organizacija čiji se svjetonazor razlikuje od katoličkog, nego politička i društvena sila koja djeluje iza kulisa, utječe na državne odluke, obrazovanje i kadroviranje te sustavno radi protiv Katoličke crkve. Dio njegovih strahova imao je stvarno povijesno uporište. Problem nastaje ondje gdje se utjecaj pretvara u svemoć, pojedinci u kolektivnog neprijatelja, a složena politička stvarnost u priču o jednoj skrivenoj ruci koja upravlja svime.
Kada je Alojzije Stepinac 1934. zapisao da u Jugoslaviji „vlada masonerija“, nije birao riječi. U istom zapisu slobodne zidare opisao je kao „paklenu družbu“, leglo nemorala i korupcije te ustvrdio da bez znanja i odobrenja masonerije nitko ne može doći na utjecajan položaj. To nije bila usputna rečenica mladoga biskupa. Bio je to pogled na svijet koji će se u njegovim govorima ponavljati i sljedećih godina.
Na Euharistijskom kongresu u Varaždinu 1938. Stepinac je ponovno govorio o masoneriji kao „paklenoj družbi“, optužujući je da želi onemogućiti utjecaj Katoličke crkve na odgoj djece i škole. Dvije godine poslije, u propovijedi na Mariji Bistrici, njegov je jezik još dramatičniji: govori o „nemani slobodnog zidarstva“ koja je „podzemnim radom“ desetljećima trovala hrvatski narodni život. Ti navodi nalaze se i u danas objavljenoj zbirci njegovih govora Zagrebačke nadbiskupije.
Čitati te riječi gotovo stoljeće poslije zahtijeva nešto što današnje rasprave o Stepincu rijetko dopuštaju: istodobno razumjeti zašto ih je govorio i pitati se jesu li bile opravdane. Jer odgovor nije jednostavan.
Stepinac nije izmislio sukob Crkve i masonerije
Prva pogreška bila bi Stepinčevo neprijateljstvo prema slobodnom zidarstvu promatrati kao neku njegovu osobnu opsesiju nastalu izvan konteksta Katoličke crkve. Stepinac je u tom pitanju bio izrazito katolički biskup svoga vremena.
Katolička crkva već je dva stoljeća prije njega bila u otvorenom sukobu sa slobodnim zidarstvom. Posebno snažan ideološki okvir dao je papa Lav XIII. enciklikom Humanum genus iz 1884., u kojoj masoneriju prikazuje kao široko organiziran pokret čiji su filozofski, društveni i politički ciljevi suprotstavljeni katoličkom poimanju Boga, države, obitelji i društva. Vatikan nije problem vidio samo u tajnosti masonskih organizacija. Temeljni sukob odnosio se na pitanje izvora moralnog autoriteta, sekularizma, relativizma, odnosa Crkve i države te mjesta religije u javnom životu.
Za Stepinca, školovanog u Rimu i duboko oblikovanog tom crkvenom tradicijom, slobodno zidarstvo zato nije moglo biti samo jedan od brojnih građanskih klubova. Bilo je ideološki protivnik. Tu je njegova pozicija sasvim razumljiva. Problem počinje kada se iz teološke nespojivosti prijeđe na političku dijagnozu prema kojoj gotovo iza svakog nepovoljnog događaja stoji masonerija.
Masoni jesu imali utjecaj. Ali je li to isto što i „vladati Jugoslavijom“?
Najzanimljiviji dio Stepinčeve kritike upravo je onaj koji ne možemo jednostavno odbaciti kao fantaziju. Slobodno zidarstvo u Kraljevini Jugoslaviji doista nije bilo marginalno.
Velika loža Srba, Hrvata i Slovenaca „Jugoslavija“, osnovana 1919., okupljala je ljude iz političkih, gospodarskih, akademskih i diplomatskih elita. Njezin prvi veliki majstor Đorđe Weifert bio je jedan od najvažnijih industrijalaca svojega vremena i dugogodišnji guverner Narodne banke.
Akademska istraživanja povijesti jugoslavenskog slobodnog zidarstva pokazuju bliske veze masonerije s dijelovima političke i društvene elite, kao i njezine međunarodne veze, posebno s francuskim, a kasnije i britanskim slobodnim zidarstvom. Velika loža Jugoslavije dosegnula je vrhunac članstva i utjecaja otprilike između 1926. i 1934.; prema dostupnim podacima imala je oko 600 članova i 17 loža 1927., odnosno prema vlastitim navodima oko 900 članova i 23 lože početkom tridesetih.
Dakle, Stepinac nije gledao potpuno izmišljenu pojavu. Postojala je mreža. Postojao je društveni kapital. Postojali su utjecajni članovi. Postojale su međunarodne veze. Ali ovdje dolazimo do ključne razlike koju svaki ozbiljan povjesničar, novinar ili analitičar mora napraviti: utjecaj nije isto što i kontrola.
Tvrdnja da „bez znanja i odobrenja masonerije ne može nitko doći na utjecajan položaj“ mnogo je ozbiljnija od tvrdnje da su među slobodni zidari bili utjecajni ljudi. Za prvu bi trebalo dokazati postojanje sustava u kojem lože koordinirano kontroliraju državna imenovanja. Za drugu je dovoljno pogledati popise članova. Povijest uglavnom potvrđuje drugo. Ne automatski i prvo.
Stepinčev najveći problem bio je što je od masonerije napravio univerzalno objašnjenje
To je možda najveća slabost njegova antimasonskog diskursa. Masonerija kod Stepinca postupno prestaje biti samo konkretna organizacija i postaje gotovo metafora svega što smatra pogrešnim u modernom društvu. Sekularizam? Masonerija. Slabljenje položaja Katoličke crkve? Masonerija. Problemi s katoličkim odgojem? Masonerija. Politički centralizam? Masonski utjecaj. Moralna kriza? Opet masonerija. Takav način razmišljanja politički je vrlo privlačan jer složene probleme svodi na jednog protivnika. Ali upravo je zato opasan za ozbiljnu analizu.
Društva se gotovo nikada ne mijenjaju zbog jedne tajne organizacije, jedne političke stranke, jedne ideologije ili jednoga centra moći. Kraljevina Jugoslavija bila je duboko nestabilna država opterećena hrvatsko-srpskim političkim sukobima, centralizmom, autoritarnim tendencijama, neriješenim nacionalnim pitanjima, ekonomskim razlikama i krizom parlamentarizma.
Objasniti sve to masonerijom značilo bi zanemariti mnogo veće političke sile koje su bile potpuno javne. I upravo se tu Stepinac iz crkvenog kritičara pretvara u političkog interpretatora čije tvrdnje zahtijevaju mnogo strožu provjeru.
Još jedan problem: koja masonerija?
Kad Stepinac kaže „masonerija“, govori o njoj gotovo kao da postoji jedna svjetska organizacija s jednim zapovjednim centrom. Povijesno to nije točno. Slobodno zidarstvo ni tada nije bilo homogeno. Postojale su duboke razlike između takozvane regularne anglosaksonske masonerije i liberalnih kontinentalnih obedijencija poput Velikog Orijenta Francuske. Razlike nisu bile kozmetičke. Odnosile su se upravo na pitanja koja su Stepincu bila najvažnija: vjeru u Boga, religiju, politiku i sekularizam.
Velika loža Jugoslavije tijekom dvadesetih imala je snažne veze s francuskom masonerijom, ali se tijekom tridesetih približavala Ujedinjenoj Velikoj Loži Engleske (UGLE). UGLE ju je 1930. i službeno priznala. Dokumenti iz tog procesa pokazuju da se jugoslavenska velika loža pozivala na pravila koja su, barem formalno, ograničavala političko i vjersko djelovanje masona u svojstvu članova reda. To ne znači da pojedini masoni nisu bili politički aktivni. Bili su.
Ali pojedinac koji je istodobno ministar i mason nije isto što i ministar koji prima političke naloge iz lože. Ta razlika u antimasonskoj retorici gotovo uvijek nestaje. Nestajala je i kod Stepinca.
Ipak, Stepinac je dobro prepoznao jedan stvarni problem: netransparentnu moć
Bilo bi, međutim, prejednostavno zaključiti da je sve što je govorio bilo proizvod teorije zavjere. Jedno njegovo pitanje ostaje legitimno i danas. Što se događa kada se ljudi velike političke, pravosudne, gospodarske ili medijske moći povezuju u zatvorene organizacije čije članstvo i unutarnji odnosi nisu transparentni javnosti? To nije antimasonsko pitanje. To je pitanje demokracije.
Sukob interesa ne prestaje biti sukob interesa zato što se događa u bratstvu. Mreža utjecaja ne prestaje postojati zato što njezini članovi tvrde da na sastancima ne razgovaraju o politici. I upravo tu Stepinčeva intuicija ima određenu težinu. On je razumio nešto što će mnogo desetljeća poslije postati standardna tema istraživačkog novinarstva: formalne institucije nisu jedino mjesto na kojem se proizvodi moć. Postoje i neformalne mreže. Prijateljstva. Klubovi. Poslovni krugovi. Stranačke veze. Bratstva. Alumni organizacije. I lože.
Problem nije njihovo postojanje. Problem nastaje kada privatna pripadnost otvara vrata javnoj moći koju drugi građani nemaju. Ali upravo zato kritika mora biti precizna. Treba dokazati tko je kome pomogao, kada, kako i s kakvom posljedicom. Reći da masoni imaju mreže utjecaja može biti hipoteza vrijedna istraživanja. Reći da masonerija „vlada državom“ nešto je sasvim drugo.
„Paklena družba“ nije analiza
Stepinčev jezik također zaslužuje kritiku. „Paklena družba.“ „Neman.“ „Podzemni rad.“ „Trovanje narodnog života.“ To je jezik borbe, ne analize. Razumljiv je u propovijedi i u kontekstu snažnog povijesnog sukoba Katoličke crkve i masonerije, ali takav jezik ima jednu ozbiljnu posljedicu: protivnik prestaje biti skup konkretnih ljudi i postaje gotovo metafizičko zlo.
A kada organizaciju proglasite „nemani“, više ne morate razlikovati dobre od loših članova, različite obedijencije, različita povijesna razdoblja ili različita ponašanja. Svi postaju dio iste priče. Tu Stepinčeva kritika gubi svoju najveću moguću snagu. Jer umjesto da kaže: ovi ljudi, na ovim položajima, preko ove mreže učinili su ovo, on često govori o masoneriji kao gotovo sveprisutnom kolektivnom subjektu. To je retorički snažno. Analitički mnogo slabije.
Stepinčev antimasonizam govori možda jednako mnogo o njegovu vremenu koliko i o masonima
Tridesete godine 20. stoljeća bile su desetljeće u kojem su europska društva opsjedale teorije o skrivenim centrima moći. Komunisti su posvuda vidjeli kapitalističke zavjere. Fašisti židovsko-masonske. Katolički antimasonski autori masonsko-liberalne. Autoritarni režimi komunističko-masonske. Gotovo svaka ideologija imala je svojega nevidljivog neprijatelja.
Stepinca zato treba čitati unutar toga svijeta. Ali razumjeti kontekst ne znači automatski opravdati zaključke. Njegov sukob s masonerijom imao je stvarnu teološku osnovu. Njegova zabrinutost zbog utjecaja zatvorenih elitnih mreža nije bila besmislena. Njegovo opažanje da su slobodni zidari prisutni među političkim, gospodarskim i intelektualnim elitama bilo je činjenično utemeljeno. Ali njegov prijelaz od „masoni imaju utjecaj“ do „masonerija vlada“ bio je golem. I nedovoljno dokazan.
Najzanimljiviji Stepinac nije ni svetac ni negativac, nego čovjek svojega vremena
U hrvatskoj javnosti Stepinca je gotovo nemoguće analizirati bez svrstavanja. Jedni očekuju hagiografiju. Drugi optužnicu. A povijest je zanimljivija od oboje.
Stepinac je mogao biti u pravu kada je upozoravao na netransparentnu koncentraciju društvene moći, a istodobno biti u krivu kada je iz toga izvlačio zaključak o gotovo sveobuhvatnoj masonskoj kontroli. Mogao je opravdano braniti pravo Crkve da sudjeluje u javnom životu, a pretjerivati kada je sekularizaciju obrazovanja tumačio prvenstveno kao proizvod masonskog djelovanja.
Mogao je imati legitimne teološke razloge za neslaganje sa slobodnim zidarstvom, a ipak koristiti retoriku koja sve masone pretvara u jedinstvenog kolektivnog neprijatelja. U tome možda leži najvažnija pouka njegova odnosa prema masoneriji. Nije svaka sumnja u skrivene mreže moći teorija zavjere. Ali svaka tvrdnja o skrivenoj moći zahtijeva dokaze. A što je tvrdnja veća – „oni upravljaju državom“, „oni postavljaju ljude“, „bez njihova odobrenja nitko ne napreduje“ – to dokaz mora biti jači.
Stepinac je iza sebe ostavio snažno svjedočanstvo o tome kako je jedan od najvažnijih hrvatskih crkvenih ljudi 20. stoljeća doživljavao slobodno zidarstvo. Kao neprijatelja Crkve. Kao političku mrežu. Kao moralnu opasnost. I gotovo kao paralelnu vlast. Prve tri tvrdnje mogu se povijesno analizirati i o njima ozbiljno raspravljati. Četvrta traži nešto više od uvjerenja. Traži dokaz. A upravo tu završava povijest i počinje mit.