Amenkamen

Pročitaj prethodni članak

Alojzije Stepinac 1934. nije tvrdio samo da su slobodni zidari utjecajni. Tvrdio je nešto mnogo ozbiljnije: da u Jugoslaviji „vlada masonerija“ i da bez njezina znanja i odobrenja gotovo nitko ne može doći na važan položaj. Kada se, međutim, umjesto općih optužbi pogledaju konkretna imena, dobiva se mnogo zanimljivija slika. Masoni su doista sjedili u ministarskim kabinetima, banskim uredima, na sveučilišnim katedrama i u vrhu financijskih institucija. Ali najnovija povijesna istraživanja istodobno ruše jednu od najvažnijih pretpostavki antimasonskog mita: masoni nisu kontrolirali ni predsjednike vlada ni glavne političke stranke. Stepinac je, čini se, dobro prepoznao mrežu moći. Pitanje je je li mrežu zamijenio za središte upravljanja.

Kada želite provjeriti tvrdnju da neka tajna ili diskretna organizacija upravlja državom, postoji jednostavan test. Ne gledate koliko je poznatih ljudi bilo među njezinim članovima. Gledate tko je donosio konačne odluke. Tko je bio predsjednik vlade? Tko je vodio najveće stranke? Tko je kontrolirao kraljevski dvor? Tko je imenovao ministre? Tko je mogao donijeti zakon, zabraniti organizaciju ili promijeniti politički smjer države?

Upravo na tom testu Stepinčeva tvrdnja postaje mnogo složenija. Jer slobodni zidari u Kraljevini Jugoslaviji jesu bili dio elite. Ali elita i vlast nisu uvijek ista stvar.

Prvo iznenađenje: Stepinac nije izmislio masonski Zagreb

Kada Stepinac u svojem dnevničkom zapisu iz 1934. govori da se masonerija „ugnijezdila“ i u Zagrebu, on ne govori o nečemu što nije postojalo. Zagreb je bio jedno od važnih središta jugoslavenskog slobodnog zidarstva. Velika loža Srba, Hrvata i Slovenaca „Jugoslavija“ formirana je upravo u Zagrebu u lipnju 1919., povezivanjem srpskih loža i loža s područja Hrvatske koje su prije raspada Austro-Ugarske djelovale u drukčijem organizacijskom okviru. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina jugoslavenske su lože okupljale pripadnike kulturne, gospodarske i društvene elite.

Popisi koje povjesničari navode na među članovima zagrebačkih loža pod Velikom ložom „Jugoslavija“ bilježe, među ostalima, Jurja Demetrovića, Marka Kostrenčića, Srđana Budisavljevića, Ivana Andresa, Stanka Švrljugu, Otona Frangeša, Želimira Mažuranića, Dimitrija Magaraševića i Stanoja Mihaldžića. To nije beznačajan popis. Naprotiv. Kada ga počnete prevoditi iz imena u funkcije, postaje jasno zašto je netko poput Stepinca mogao steći dojam da pred sobom ima mnogo više od običnog građanskog udruženja.

Juraj Demetrović: slobodni zidar koji je doista sjedio blizu vlasti

Jedan od najočitijih primjera jest Juraj Demetrović. Demetrović nije bio samo intelektualac koji je navečer odlazio u ložu. Bio je političar. Bio je zastupnik u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS, potom kraljevski namjesnik za Hrvatsku i Slavoniju od 1921. do 1923., a nakon što je 1929. podržao šestosiječanjsku diktaturu kralja Aleksandra postao je ministar u vladi Petra Živkovića. Ministarske dužnosti, uglavnom u gospodarskim resorima, obnašao je i tijekom prve polovice tridesetih godina. Drugim riječima, kada je Stepinac gledao prema državnom aparatu i u njemu vidio slobodnog zidara, nije nužno gledao fantoma. Demetrović je bio stvaran. Njegova funkcija bila je stvarna. Njegova pripadnost zagrebačkom slobodnom zidarstvu dokumentirana je u arhivskoj građi koju navodi suvremena historiografija.

Ali postoji velika razlika između dvije rečenice: „Jedan ministar bio je mason.“ i „Ministar je bio ministar zato što su ga postavili masoni.“ Prva se može dokumentirati. Druga zahtijeva sasvim drugu razinu dokaza. Upravo je tu Stepinac napravio najveći skok.

Marko Kostrenčić: profesor, ministar, ban – i slobodni zidar

Još je zanimljiviji Marko Kostrenčić. Bio je jedan od najuglednijih hrvatskih pravnika svojega vremena, profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, dekan, akademik, a u političkom životu dosegnuo je poziciju ministra socijalne politike 1931. i bana Savske banovine od 1934. do 1936. godine. Istodobno ga arhivski popisi navode među članovima zagrebačkih loža pod Velikom ložom „Jugoslavija“.

Ovdje Stepinčeva sumnja dobiva još čvršću materijalnu podlogu. Godina je 1934. Stepinac upravo postaje zagrebački nadbiskup koadjutor. A ban Savske banovine, teritorijalno i politički jedna od najvažnijih osoba u prostoru u kojem Stepinac djeluje, jest čovjek kojega izvori povezuju sa slobodnim zidarstvom.

Iz Stepinčeve perspektive slika je mogla izgledati gotovo samorazumljivo. Mason u državnom vrhu. Mason u banskoj administraciji. Masoni među profesorima. Masoni među pravnicima. Masoni među utjecajnim kulturnim ljudima. Ali ponovno: ta slika dokazuje prisutnost. Ne još i zapovjedni sustav.

Srđan Budisavljević: ovdje čak ni članstvo nije upitno

Posebno je zanimljiv Srđan Budisavljević, zagrebački pravnik i političar. Njegova pripadnost masoneriji nije tek naknadna konstrukcija iz nekog senzacionalističkog popisa. Povjesničar Hrvoje Matković zabilježio je razgovor s Budisavljevićem u kojem mu je ovaj izravno rekao: „Ja sam bio član masonske organizacije“, pritom navodeći i druge političke suradnike povezane s masonerijom.

Budisavljević je bio dugogodišnji političar, zastupnik, jedan od ljudi povezanih sa stvaranjem Države SHS 1918., a od 1939. predsjednik Samostalne demokratske stranke. U razdoblju 1939.–1943. bio je ministar u različitim jugoslavenskim vladama, a 1945. postao je jedan od trojice kraljevskih namjesnika.

Opet nalazimo isti obrazac. Masonerija nije okupljala samo ljude bez društvene težine. Okupljala je ljude koji su poznavali ministre. I ljude koji su bili ministri. To je činjenica koju nije potrebno ublažavati kako bi se izbjegao antimasonski senzacionalizam. Ali onda dolazi činjenica koja potpuno mijenja perspektivu.

Nijedan predsjednik vlade?

U radu objavljenom 2025., koji se oslanja na novija istraživanja i arhivsku građu, Slobodan G. Marković iznosi podatak koji je možda najvažniji za ozbiljnu procjenu Stepinčeve tvrdnje: nijedan predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije u međuratnom razdoblju nije bio slobodni zidar. I ne samo to.

Prema istom istraživanju, ni vodeći ljudi najvažnijih političkih stranaka nisu pripadali masoneriji, premda je među ministrima doista bilo slobodnih zidara. Marković izričito upozorava da su starije publikacije proizvele napuhane popise slobodnih zidara i mnoge političare bez dovoljno dokaza proglašavale članovima loža. To je iznimno važan podatak. Jer Stepinac nije napisao: „Masoni imaju mnogo utjecajnih članova.“ To bi bilo relativno lako braniti. Napisao je, u bitnome: „U Jugoslaviji vlada masonerija.“ I tvrdio da bez njezina znanja i odobrenja nitko ne može doći na utjecajan položaj.

Ako nijedan međuratni predsjednik vlade nije bio mason i ako vodeće ljude glavnih stranaka ne nalazimo u ložama, tada je teško govoriti o sustavu potpune kadrovske kontrole. Drugim riječima: Stepinac je imao dokaze za utjecajnu mrežu. Nije imao dokaz za paralelnu vladu.

A kralj Aleksandar?

Tu priča postaje još zanimljivija. Velika loža „Jugoslavija“ bila je izrazito projugoslavenski orijentirana i, prema suvremenom istraživanju, uživala je diskretnu potporu kralja Aleksandra. To je važno. Jer ako vladar države pokazuje naklonost organizaciji, njezin društveni kapital prirodno raste. Članovi dobivaju osjećaj legitimnosti. Vrata se lakše otvaraju. Kontakti postaju vrjedniji.

Ali kralj Aleksandar, prema dostupnim istraživanjima, nije bio slobodni zidar. Marković navodi i provjeru arhiva Ujedinjene Velike Lože Engleske, koja nije pronašla podatke o članstvu kralja Aleksandra ni niza drugih često spominjanih jugoslavenskih političara. To je možda najbolji primjer razlike između političke bliskosti i članstva.

Kralj je mogao smatrati masoneriju korisnom. Mogao je imati dobre odnose s pojedinim masonima. Mogao je podržavati njezin jugoslavenski karakter. Ali iz toga ne slijedi da je primao zapovijedi iz lože.

Đorđe Weifert: kada masonerija doista izgleda kao elita elite

A onda dolazimo do čovjeka zbog kojega je lako razumjeti kako je nastao mit o masonskoj svemoći. Đorđe Weifert. Industrijalac. Jedan od najvećih gospodarskih autoriteta Srbije. Guverner Narodne banke u dva duga mandata, od 1890. do 1902. te od 1912. do 1926., a potom do smrti počasni guverner Narodne banke Kraljevine Jugoslavije. Istodobno je bio prvi veliki majstor Velike lože Srba, Hrvata i Slovenaca „Jugoslavija“ i na njezinu je čelu bio od 1919. do 1934. To je gotovo idealan primjer preklapanja institucionalne i masonske elite.

Čovjek na vrhu slobodnog zidarstva istodobno je desetljećima jedan od najvažnijih ljudi financijskog sustava države. Kada netko poput Stepinca vidi takvu figuru, zaključak da masonerija raspolaže ogromnim utjecajem nije iracionalan. Ali čak ni Weifert nije dokaz da „masonerija vlada“. On prije dokazuje nešto suptilnije: ljudi koji već imaju moć mogu se nalaziti i u loži. A to nije isto što i tvrdnja da su moć dobili zato što su bili u loži. To pitanje uzročnosti ključno je za cijelu raspravu.

Jesu li lože stvarale elitu? Ili je elita ulazila u lože? Vjerojatno se događalo i jedno i drugo – ali u različitim omjerima koje je gotovo nemoguće svesti na jednostavnu formulu.

Zagreb nije bio samo politička nego i intelektualna masonska mreža

Stepinac je, međutim, možda još snažnije osjećao nešto drugo. Slobodno zidarstvo nije bilo prisutno samo među političarima. Bilo je prisutno među ljudima koji su stvarali ideje. Povjesničar Ferdo Šišić, jedan od najvažnijih hrvatskih historiografa između dva svjetska rata, također je bio slobodni zidar i član zagrebačke lože koja je nosila ime Maksimilijana Vrhovca.

Suvremena istraživanja jugoslavenskog slobodnog zidarstva posebno izdvajaju slobodne zidare poput Viktora Novaka, Vladimira Ćorovića, Ferde Šišića, Milana Marjanovića i Nike Bartulovića kao važne oblikovatelje kulturnog i simboličkog narativa jugoslavenstva. Ovdje smo možda bliže pravom izvoru Stepinčeva straha. Njega nije zabrinjavalo samo pitanje tko sjedi u ministarskoj fotelji. Zabrinjavalo ga je tko definira društvene vrijednosti. Tko piše povijest. Tko oblikuje obrazovanje. Tko određuje što je poželjan identitet nove države. Tko utječe na odnos religije i javnog života. A na tom području slobodni zidari doista su imali vidljiv intelektualni utjecaj.

Možda Stepinac nije vidio zavjeru. Možda je vidio konkurentsku elitu.

To mijenja cijelu perspektivu. Iz današnje pozicije Stepinčevu antimasonsku retoriku lako je svesti na teoriju zavjere. Ali možda je njezina dublja logika bila drukčija.

Katolička crkva i slobodno zidarstvo natjecali su se za utjecaj nad istim prostorom. Za obrazovanje. Za inteligenciju. Za kulturnu elitu. Za oblikovanje društvenih vrijednosti. Za odnos države i religije. Za budućnost jugoslavenskog identiteta.

Stepinac je gledao instituciju koja je okupljala ministre, profesore, bankare, pravnike, umjetnike i političare — često ljude koji se međusobno poznaju, dijele određene liberalne ili jugoslavenske ideje i imaju međunarodne kontakte. Za njega je to izgledalo kao organizirana protuteža Crkvi. I u tome nije potpuno griješio. Ali iz činjenice da postoji konkurentska elita ne proizlazi da postoji tajna vlada.

Najbolji dokaz da slobodni zidari nisu bili svemoćni? Godina 1937.

Ako želite provjeriti koliko je neka organizacija doista moćna, nemojte promatrati samo trenutke kada pobjeđuje. Promatrajte što se događa kada se njezini interesi sudare s državom.

Tijekom konkordatske krize 1937. Velika loža „Jugoslavija“ našla se u ozbiljnom sukobu s državnom politikom. Suvremeno istraživanje bilježi da je, nakon tog sukoba, knez namjesnik Pavle svoju naklonost usmjerio prema Rotaryju, čiji je 77. distrikt podupirao, a 1938. postao je i njegov počasni guverner ad vitam.

To je vrlo neugodan podatak za tezu o svemoćnoj masoneriji. Jer svemoćna organizacija ne gubi pristup centru vlasti tako lako. Ne mora se prilagođavati. Ne mora tražiti međunarodne zaštitnike. I ne završava nekoliko godina poslije tako da pod pritiskom vlasti sama obustavlja rad.

Velika loža „Jugoslavija“ 1. kolovoza 1940. suspendirala je aktivnosti kako bi izbjegla formalnu zabranu, u okolnostima snažnog njemačkog pritiska na jugoslavensku vladu. Organizacija koja doista upravlja državom obično ne mora od te države tražiti dopuštenje da postoji.

A koliko ih je zapravo bilo?

Brojke su možda najbolji lijek protiv mitologije. Novija istraživanja procjenjuju da je Velika loža „Jugoslavija“ na vrhuncu, oko 1934. – upravo kada Stepinac zapisuje da masonerija vlada državom – imala do približno 1.000 članova. Postojala je i odvojena Velika simbolička loža „Libertas“, koja je djelovala u Hrvatskoj nakon raskola 1927.

Tisuću ljudi nije beznačajno ako su disproporcionalno zastupljeni među društvenim elitama. To može stvoriti iznimno snažnu mrežu. Ali Kraljevina Jugoslavija imala je milijune stanovnika, golem državni aparat, vojsku, dvor, političke stranke, Crkve, gospodarske centre i brojne druge interesne mreže.

Masonski utjecaj zato treba mjeriti kvalitetom članstva, a ne samo brojem. Njihova snaga nije bila u masovnosti. Bila je u tome što ste među relativno malim brojem članova mogli pronaći čovjeka poput Weiferta, ministra poput Demetrovića, bana poput Kostrenčića ili političara poput Budisavljevića. To je prava priča. I dovoljno je zanimljiva bez teorije o svjetskoj zavjeri.

Ironija povijesti: antimasonski popisi često su bili manje pouzdani od masona samih

Posebno upozorenje potrebno je kod „poznatih masona“. Desetljećima su se u knjigama, člancima i političkoj propagandi pojavljivali golemi popisi navodnih članova. Problem je što se pokazalo da mnogi od njih nisu bili točni. Marković posebno upozorava na starije radove koji su proizvoljno proširivali popise članova i time stvarali dojam mnogo veće zastupljenosti masona u državnim strukturama nego što arhivski izvori potvrđuju. Među ljudima koji su se često proglašavali slobodnim zidarima nalazimo i vrlo velika imena. No bivši veliki tajnik Velike lože „Jugoslavija“ Viktor Novak nakon rata je izričito tvrdio da niz takvih ljudi nikada nije bio član loža pod tom velikom ložom. Istraživanja arhivske građe potvrđuju potrebu za velikim oprezom pri takvim atribucijama. To je presudno za razumijevanje Stepinčeva vremena.

Jednom kada javnost povjeruje da masoni kontroliraju državu, gotovo svaki moćan čovjek automatski postaje sumnjiv. Ako je ministar – sigurno je mason. Ako nije mason – možda je „skriveni mason“. Ako nema dokaza – upravo je nedostatak dokaza dokaz njihove tajnosti. Takvu teoriju više nije moguće opovrgnuti. A ono što se ne može opovrgnuti nije povijesna analiza. To je vjerovanje.

Dakle, je li Stepinac bio u pravu?

Najpošteniji odgovor glasi: djelomično – ali ne onoliko koliko je sam vjerovao. Bio je u pravu da slobodno zidarstvo u Kraljevini Jugoslaviji nije bilo marginalna pojava. Bio je u pravu da je okupljalo dio političke, gospodarske, akademske i kulturne elite. Bio je u pravu da su u Zagrebu postojali slobodni zidari na vrlo utjecajnim položajima. Bio je u pravu da je masonerija predstavljala važnu mrežu društvenih kontakata i jedan od intelektualnih krugova koji su promicali jugoslavensku ideju, liberalne vrijednosti i drukčije shvaćanje odnosa države i religije od onoga koje je zastupala Katolička crkva. Ali tvrdnja da bez masonskog odobrenja nitko nije mogao doći na utjecajan položaj nije potkrijepljena dostupnim dokazima.

Najnovije istraživanje pokazuje upravo suprotno: nijedan međuratni predsjednik jugoslavenske vlade nije bio slobodni zidar, vodeći ljudi najvažnijih političkih stranaka nisu bili članovi loža, a broj članova Velike lože „Jugoslavija“ bio je mnogo manji nego što su kasniji mitovi sugerirali. Stepinac je, drugim riječima, dobro vidio ljude. Ali je možda pogrešno protumačio sustav.

Mreža nije isto što i centrala

To je možda najvažniji zaključak cijele priče. Zamislite Zagreb tridesetih godina. Profesor Pravnog fakulteta poznaje bana. Ban poznaje ministra. Ministar poznaje bankara. Bankar poznaje velikog majstora. Neki od njih međusobno se nazivaju braćom. Sastaju se iza zatvorenih vrata. Članstvo nije javno. Imaju međunarodne veze s Parizom, Pragom, Londonom i drugim europskim središtima. Nasuprot njima stoji Katolička crkva koja ih već dva stoljeća smatra ozbiljnim ideološkim protivnikom.

Nije teško razumjeti zašto je Stepinac zaključio ono što je zaključio. Ali povijesna analiza mora učiniti ono što suvremenik često ne može. Odmaknuti se. I razlikovati tri stvari. Pristup moći. Utjecaj na moć. Kontrolu moći.

Jugoslavenski slobodni zidari očito su imali prvo. Ponekad su imali i drugo. Za treće nema dovoljno dokaza. I možda upravo tu leži odgovor na pitanje koje je otvorio Stepinac još 1934. Masonerija u Kraljevini Jugoslaviji nije bila beznačajni klub ljudi koji su samo raspravljali o filozofiji i humanizmu.

Ali nije bila ni nevidljiva vlada koja je iz lože upravljala kraljem, ministrima i državom. Bila je nešto povijesno mnogo zanimljivije: diskretna mreža dijela elite koja je imala više utjecaja nego što bi broj njezinih članova sugerirao, ali manje moći nego što su njezini protivnici vjerovali.

Alojzije Stepinac prepoznao je prvi dio te rečenice. Drugi dio, čini se, nikada nije prihvatio.