Amenkamen

Hrvatska nema previše slobodnih zidara. Ima previše masonskih suvereniteta. Iza mnoštva naziva ne krije se slobodnozidarski pokret, nego spoj ideoloških razlika, inozemnih utjecaja, osobnih sukoba i gotovo neodoljive želje da se bude na vrhu vlastite organizacije.

Na prvi pogled djeluje nelogično. Hrvatska ima razmjerno malobrojnu slobodnozidarsku zajednicu, ali iznenađujuće velik broj organizacija koje u svojem nazivu nose riječi „velika loža“, „nacionalna loža“, „regularna loža“, „simbolička loža“, „suverena loža“ ili „veliki orijent“. To stvara dojam da je Hrvatska slobodnozidarska velesila. Nije.

Broj velikih loža ne govori mnogo o broju slobodnih zidara. Govori o tome koliko je hrvatsko slobodno zidarstvo podijeljena.

Precizan broj nije jednostavno utvrditi. Neke su organizacije aktivne i javno prisutne, neke postoje samo kroz nekoliko loža, neke nemaju pravnu osobnost pod masonskim nazivom, neke djeluju kao hrvatski ogranci međunarodnih redova, a pojedine su prestale raditi premda njihov naziv još kruži internetom i registrima.

Ovisno o tome što se ubraja, moguće je nabrojiti najmanje pet ili šest domaćih velikih loža, još nekoliko manjih ili slabije vidljivih obedijencija te više hrvatskih loža koje djeluju pod zaštitom organizacija iz Francuske, Slovenije i drugih država.

No pravo pitanje nije koliko ih postoji. Pravo je pitanje: zašto gotovo svaka ozbiljnija skupina hrvatskih slobodnih zidara prije ili poslije poželi postati samostalna velika loža?

„Velika“ ne znači nužno brojna

Najprije treba razjasniti naziv. Velika loža nije obična loža s mnogo članova. To je upravno tijelo koje okuplja i nadzire pojedinačne, odnosno simboličke lože. Kako objašnjava Ujedinjena Velika Loža Engleske (UGLE), velika loža predstavlja tijelo koje upravlja slobodnim zidarstvom na određenom području, najčešće u državi ili njezinu dijelu. UGLE pritom otvoreno navodi da u pojedinim državama djeluje više velikih loža, premda ona u pravilu priznaje samo jednu.

Prema tome, riječ „velika“ opisuje položaj u organizacijskoj hijerarhiji, a ne veličinu članstva.

Velika loža može upravljati desecima tisuća slobodnih zidara i stotinama loža. Može, međutim, obuhvaćati i tri ili četiri male lože s nekoliko desetaka članova. U oba slučaja njezin će se čelnik zvati veliki majstor, imat će velike časnike, veliki tajništvo, konstituciju, pečat, povelje i međunarodne ambicije.

Upravo tu počinje hrvatski paradoks: inflacija titula nije bila praćena jednakim rastom članstva i institucionalne snage.

U Hrvatskoj slobodno zidarstvo nije obnovljeno iz jednog središta

Jedan od glavnih razloga današnje rascjepkanosti nalazi se u načinu na koji je slobodno zidarstvo obnovljeno nakon raspada Jugoslavije.

Nakon pola stoljeća prekida nije postojala snažna domaća organizacija koja bi okupila sve zainteresirane skupine. Slobodno zidarstvo u Hrvatsku se tijekom 1990-ih i 2000-ih vraćalo iz više smjerova, a svaki je smjer donio vlastiti autoritet, obred, organizacijsku kulturu i mrežu priznanja.

Velika Loža Hrvatske nastala je uz pomoć Velike Lože Austrije. Inicijativa za obnovu pokrenuta je 1991., prva jezgra oblikovana je kroz Ložu „Illyria“, a tri hrvatske lože 1997. osnovale su današnju Veliku Ložu Hrvatske. Njezina službena povijest detaljno opisuje austrijsku ulogu u tom procesu.

Drugi pravac došao je preko Italije. Prvi budući članovi Velike Nacionalne Lože Hrvatske inicirani su 2005. u Trstu pod okriljem mješovite Velike Lože Italije. Nakon osnivanja loža u Rijeci, Zagrebu i Splitu, 2014. je u Rijeci uspostavljena Velika Nacionalna Loža Hrvatske. Sama VNLH svoju povijest veže upravo uz tu talijansku liniju.

Treći pravac stigao je preko Srbije. Iz lože koja je djelovala pod zaštitom Velikog Orijenta Srbije 2017. nastao je Veliki Orijent Hrvatske, poslije preimenovan u Veliku Regularnu Ložu Hrvatske. Istodobno su u Hrvatskoj izravno ili preko svojih ogranaka djelovali francuski, slovenski i međunarodni mješoviti redovi.

Hrvatsko slobodno zidarstvo, dakle, nije obnovljeno kao jedna kuća. Obnovljeno je kao nekoliko kuća koje su građene prema različitim nacrtima.

Ne postoji masonski Vatikan

Javnost često pretpostavlja da iznad svih slobodnih zidara postoji svjetsko vodstvo koje određuje koja je loža „prava“. Takva organizacija ne postoji. Nema svjetskog velikog majstora, jedinstvenog registra članova ni vrhovnog suda koji bi donosio obvezujuće odluke za sve slobodne zidare. Velike lože smatraju se suverenima i međusobno se priznaju ili ne priznaju. Zbog toga istodobno postoji više međunarodnih krugova.

U angloameričkom sustavu posebno je važna Ujedinjena Velika Loža Engleske. Na njezinu se popisu priznatih organizacija iz Hrvatske nalazi Velika Loža Hrvatske. To priznanje znači da UGLE njezino podrijetlo i rad smatra regularnima te svojim članovima dopušta posjećivanje njezinih loža.

Ali to nije jedina međunarodna mreža. U liberalnom i adogmatskom slobodnom zidarstvu važan je CLIPSAS, na čijem se službenom popisu članica nalazi Velika Nacionalna Loža Hrvatske.

Tako dvije hrvatske obedijencije mogu imati međunarodna priznanja, ali u međusobno različitim sustavima koji ne primjenjuju iste kriterije. Priznanje, dakle, nije univerzalna potvrda kvalitete. Ono više nalikuje diplomatskom odnosu: vrijedi unutar određene mreže.

Razlike nisu samo osobne

Dio podjela proizlazi iz stvarnih filozofskih i obrednih razlika. Regularno angloameričko slobodno zidarstvo tradicionalno prima muškarce koji vjeruju u Vrhovno Biće i zabranjuje rasprave o politici i vjeri tijekom rada lože. Liberalne i adogmatske organizacije mogu primati i muškarce i žene, dopuštati potpunu slobodu savjesti te otvorenije raspravljati o društvenim pitanjima. Postoje i isključivo ženske obedijencije te tradicionalne organizacije koje se nalaze između angloameričkog i liberalnog modela. Takve razlike nije moguće riješiti običnim spajanjem.

Velika loža koja prima samo muškarce ne može se sjediniti s mješovitom obedijencijom bez promjene vlastitih temeljnih pravila. Adogmatska organizacija neće prihvatiti obveznu vjeru u Vrhovno Biće, dok regularna velika loža ne može priznati adogmatsku bez ugrožavanja vlastitih međunarodnih odnosa.

Dio pluralizma zato je legitiman. Hrvatski slobodni zidar koji traži tradicionalni muški sustav, mješovito slobodno zidarstvo, isključivo žensku ložu ili liberalnu organizaciju ne traži nužno isto iskustvo. Problem nastaje kada se filozofske razlike koriste kao naknadno opravdanje za sukobe koji su u početku bili osobni.

Svaki raskol želi vlastiti pečat

Javno dostupne povijesti hrvatskih obedijencija pokazuju ponavljajući obrazac.

Velika Simbolička Loža Hrvatske nastala je 2018. nakon podjele članstva Velike Nacionalne Lože Hrvatske. Velika Loža Croatia izdvojila se iz Velikog Orijenta Hrvatske već tijekom 2017., da bi prestala djelovati 2021. Dio članova Velikog Orijenta Hrvatske početkom 2020. osnovao je Veliku suverenu ložu Hrvatske „Libertas A.D. 1775“. Poslije su nastajale i druge, još manje suverene strukture.

To ne znači da je svaki raskol bio neopravdan. U zatvorenim organizacijama, u kojima se odluke donose unutar malog kruga ljudi, neslaganja oko financija, upravljanja, napredovanja, rituala ili međunarodnih veza mogu postati ozbiljna.

Ali u slobodnom zidarstvu postoji posebna napast: nezadovoljni članovi ne moraju osnovati samo novu lokalnu ložu. Ako okupe dovoljan broj ljudi i loža, mogu proglasiti novu veliku ložu, izabrati velikog majstora i započeti tražiti međunarodna priznanja. Najskuplji proizvod svakog raskola zato nije novi ritual. To je nova suverenost.

Titulu je lakše dobiti nego legitimitet

Hrvatska država ne odlučuje koja je masonska organizacija regularna, tradicionalna ili povijesno legitimna. Ona može registrirati udrugu, ali upis u Registar udruga potvrđuje pravnu osobnost, a ne masonsku vjerodostojnost.

Nitko ne izdaje državnu dozvolu za korištenje naziva „velika loža“. Zbog toga praktično svaka skupina može usvojiti statut, registrirati udrugu ili djelovati kroz drugi pravni oblik te svojem čelniku dodijeliti titulu velikog majstora. Pečat je lako izraditi. Web-stranicu još lakše. Povelje o prijateljstvu moguće je razmjenjivati s nizom malih organizacija u drugim državama.

Mnogo je teže dokazati stabilno i regularno podrijetlo, dugogodišnji kontinuitet, stvaran broj aktivnih loža, uređene financije, ozbiljnu izobrazbu članova i međunarodne odnose s organizacijama koje same imaju vjerodostojnost. U slobodnozidarskom svijetu titule su jeftine. Kontinuitet je skup.

Hrvatska nije iznimka, ali je omjer neobičan

Više velikih loža postoji i u Francuskoj, Italiji, Belgiji, Rumunjskoj, Bugarskoj i brojnim drugim državama. Čak i UGLE priznaje da mnoge zemlje imaju više konkurentskih velikih loža. Hrvatska posebnost nije sama brojnost organizacija, nego njihov odnos prema ukupnom broju članova.

U velikim europskim državama različite obedijencije mogu okupljati tisuće ili desetke tisuća članova. U Hrvatskoj se organizacije često sastoje od tek nekoliko loža. Zato se stvara dojam da postoji gotovo jednako mnogo upravnih vrhova koliko i ozbiljnijih organizacijskih baza.

Takav sustav proizvodi mnogo velikih majstora, velikih tajnika, vrhovnih vijeća i međunarodnih predstavnika, ali ne nužno i dovoljno kandidata, kvalitetnih mentora, istraživačkih loža, javnih projekata ili dobrotvornih aktivnosti.

To je masonska verzija poznatog hrvatskog problema: svatko želi vlastitu instituciju, a malo tko želi biti drugi čovjek u tuđoj.

Je li mnoštvo loža dobro ili loše?

Pluralizam sam po sebi nije slabost. Različite obedijencije omogućuju različite pristupe duhovnosti, simbolici, društvenom angažmanu i članstvu žena. Konkurencija može prisiliti organizacije na veću otvorenost, kvalitetniji rad i jasnije predstavljanje javnosti.

Ali pretjerana fragmentacija ima cijenu. Članstvo se raspršuje, administracija se umnaža, financijska sredstva dijele se na više organizacija, a energija se troši na međusobno priznavanje i osporavanje. Umjesto rasprave o filozofiji, etici i dobrotvornom radu, javni prostor pune sukobi oko toga tko je „pravi“, tko je kome unio svjetlo i tko ima pravo koristiti određeni naziv.

Za građanina izvan slobodnog zidarstva rezultat je potpuna konfuzija. Sve se organizacije nazivaju slobodnozidarskima, koriste slične simbole i govore o bratstvu, a neke među njima ne priznaju se, ne posjećuju i ne smatraju jedna drugu legitimnima. Institucija koja javnosti obećava bratstvo teško može objasniti zašto sama proizvodi toliko raskola.

Nije problem broj, nego kvaliteta

Hrvatskoj ne treba administrativno određivati koliko smije imati velikih loža. Sloboda udruživanja podrazumijeva i pravo na različite masonske tradicije.

Ali naslov „velika loža“ ne bi trebalo prihvaćati kao dokaz veličine, tradicije ili ugleda. Ozbiljnost jedne obedijencije trebalo bi procjenjivati prema stabilnosti njezinih loža, transparentnosti upravljanja, jasnoći podrijetla, kvaliteti obrazovanja članova, stvarnom dobrotvornom radu i sposobnosti da preživi promjenu svojega osnivača ili velikog majstora. Najvažnije pitanje zato nije: „Tko vas priznaje?“ Još je važnije: „Što ste izgradili?“

Hrvatska, dakle, nema toliko velikih loža zato što je hrvatska masonerija golema. Ima ih toliko zato što je relativno mala, obnovljena iz više inozemnih središta, filozofski raznolika, pravno neregulirana kao poseban sustav i sklona pretvaranju unutarnjih sukoba u nove institucije. U takvom okruženju najlakše je osnovati još jedan vrh.

Najteže je izgraditi dovoljno široku, ozbiljnu i trajnu bazu da taj vrh doista zaslužuje naziv – velika loža.