Amenkamen

Slobodno zidarstvo već tri stoljeća govori jezikom univerzalnog bratstva. No kada se masonske obedijencije pokušaju povezati u trajne međunarodne organizacije, povijest se gotovo pravilno ponavlja: nastaju savezi, potpisuju se deklaracije, govori se o jedinstvu – a zatim dolaze sukobi oko priznanja, glasova, vodstva i utjecaja. Krize CLIPSAS-a i Europske masonske alijanse pokazuju da najveći problem međunarodnog slobodnog zidarstva možda nije nedostatak zajedničkih vrijednosti, nego višak suvereniteta.

Na papiru, malo bi organizacija trebalo biti prirodnije predisponirano za međunarodnu suradnju od slobodnog zidarstva. Njegov simbolički jezik gotovo je univerzalan. Šestar i kutomjer prepoznatljivi su od Pariza do Buenos Airesa. Slobodni zidari iz Zagreba može ući u ložu u Beču, Bruxellesu ili Lisabonu i prepoznati barem osnovnu dramaturgiju prostora, stupnjeva i simbola. Stoljećima se govori o „lancu jedinstva“, bratstvu koje nadilazi granice, naciju, političke podjele, a u liberalnom slobodnom zidarstvu često i spol, religiju i metafizičko uvjerenje. Pa ipak, pokušaji da se to univerzalno bratstvo pretvori u funkcionalnu međunarodnu instituciju imaju neobično turbulentnu povijest.

Organizacije nastaju, dijele se, članice odlaze, stvaraju nove saveze, zatim se neke vraćaju u stare. Paralelno postoje udruženja koja okupljaju gotovo iste obedijencije, zastupaju gotovo iste vrijednosti i često koriste gotovo isti rječnik o slobodi, toleranciji i bratstvu. To nije samo administrativna bizarnost svijeta slobodnog zidarstva. To je možda njegov najzanimljiviji paradoks.

Slobodno zidarstvo želi biti univerzalno, ali je njegova institucionalna arhitektura izrazito partikularna. A između te dvije činjenice nalazi se gotovo cijela povijest međunarodne masonske diplomacije.

Veliki san iz Strasbourga

Kada je 22. siječnja 1961. osnovan CLIPSAS – Centre de Liaison et d’Information des Puissances Maçonniques Signataires de l’Appel de Strasbourg – ambicija je bila gotovo veličanstvena. Osnivačka ideja bila je povezati suverene masonske obedijencije bez obzira na njihove različite obrede, vjerovanja i simboličke interpretacije te stvoriti ono što se u službenoj povijesti CLIPSAS-a naziva univerzalnim lancem jedinstva. Središnji princip bio je apsolutna sloboda savjesti.

Obedijencije članice nisu morale jednako gledati na Boga, Velikog Arhitekta Svemira, Bibliju ili metafizičku dimenziju slobodnog zidarstva. Prema vlastitom opisu CLIPSAS-a, lože su mogle raditi s Biblijom ili bez nje, pod zazivom Velikog Arhitekta Svemira ili bez njega. Ideja nije bila uniformnost nego zajedništvo različitosti. To je bila revolucionarna ideja.

Ali u njoj se nalazio i problem koji će kasnije pratiti gotovo svaku sličnu organizaciju. Jer ako je svaka obedijencija potpuno suverena, tko zapravo ima autoritet nad međunarodnom organizacijom? Odgovor je: gotovo nitko. I upravo je to istodobno najveća snaga i najveća slabost ovakvih saveza.

Bratstvo bez Bruxellesa

Najlakše je razumjeti problem usporedbom s Europskom unijom. Države članice EU također su suverene, ali su dio svojih ovlasti prenijele zajedničkim institucijama. Postoje Komisija, Parlament, Sud Europske unije, pravna stečevina i mehanizmi koji odluke pretvaraju u obvezujuće norme. Međunarodne masonske organizacije uglavnom nemaju ništa slično.

One nisu „nadobedijencije“. Ne mogu velikoj loži narediti kako će raditi. Ne mogu učinkovito nametnuti zajedničku vanjsku politiku. Ne mogu spriječiti članicu da sutra ode i osnuje novi međunarodni savez. U njima gotovo sve ovisi o dobrovoljnosti. To znači da su funkcionalne dok postoji dovoljno političke volje da budu funkcionalne. Kada ta volja oslabi, vrlo brzo postaje jasno koliko je institucionalna konstrukcija tanka.

CLIPSAS: kada bratstvo završi na sudu

Upravo se to posljednjih godina moglo vidjeti u CLIPSAS-u. Nakon izbora predsjednika organizacije Louisa Dalyja na skupštini održanoj u Albaniji 2024., sedam članica pokrenulo je postupak pred francuskim sudom osporavajući proceduru njegova izbora. Radilo se, između ostaloga, o različitom tumačenju pravila o mogućnosti kandidature i ponovnog obnašanja predsjedničke dužnosti.

Francuski sud u Grasseu odbio je zahtjev kojim se pokušavala osporiti uprava, pa je Daly ostao predsjednik. No spor nije nestao političkom presudom suda. Na skupštini CLIPSAS-a u Sofiji 2026. izmijenjena su pravila upravo kako bi se preciznije definirali uvjeti budućih kandidatura – što pokazuje da je proceduralna nejasnoća doista postojala, čak i ako sud nije poništio izbor. U međuvremenu su pojedine obedijencije napustile organizaciju. Velika univerzalna loža Bugarske, koja je prvotno trebala biti domaćin skupštine 2026., objavila je u lipnju 2025. svoje povlačenje nakon jedanaest godina članstva, kritizirajući upravljanje i način primjene internih pravila. Prema izvještaju sa skupštine u Sofiji, iz CLIPSAS-a su otišle i neke druge članice povezane s ranijim sukobom.

Neposredno prije skupštine u Sofiji u svibnju 2026. ostavku je podnijela i glavna tajnica organizacije, uz vrlo ozbiljne kritike institucionalne kulture i načina na koji se unutar organizacije prakticira deklarirana fraternitetna solidarnost. Te tvrdnje predstavljaju njezinu stranu unutarnjeg sukoba, a ne neovisno utvrđene činjenice, no sama činjenica takve ostavke neposredno prije glavne godišnje skupštine pokazuje dubinu napetosti.

Ipak, CLIPSAS se nije raspao. Skupština u Sofiji održana je, nova pravila su usvojena, popunjena je funkcija glavnog tajnika, a iduća godišnja skupština najavljena je za 2027. u Meksiku. To je važna nijansa.

Međunarodne masonske organizacije rijetko umiru dramatično. Češće se fragmentiraju. Gube ključne članice. Nastaju paralelne organizacije. Politička težina prelazi s jedne mreže na drugu. Institucija ostaje. Ali pitanje je što još predstavlja.

Problem jednog glasa

Iza mnogih ovakvih sukoba skriva se vrlo profan problem: demokracija. Zamislimo međunarodnu masonsku organizaciju u kojoj sjede dvije obedijencije. Jedna ima nekoliko desetaka tisuća članova. Druga ima nekoliko stotina. Jesu li jednake? Masonski odgovor često glasi: jesu. Institucionalni odgovor mnogo je kompliciraniji.

Ako svaka obedijencija ima jednak politički utjecaj, velika organizacija može se legitimno pitati zašto njezini deseci tisuća članova imaju jednaku težinu kao nekoliko stotina članova druge obedijencije. Ali ako se uvede proporcionalno glasovanje, male obedijencije postaju statisti. Tada više nemate savez ravnopravnih masonskih suvereniteta, nego organizaciju kojom dominiraju najveći. To je gotovo nerješiv problem.

Jedan glas po obedijenciji štiti suverenost. Proporcionalni glas štiti reprezentativnost. Ne možete u potpunosti imati oboje. Upravo zato međunarodne masonske organizacije vrlo lako postaju mjesto sukoba velikih i malih, starih i novih, europskih i neeuropskih obedijencija. Svi su braća. Ali nisu svi jednako veliki.

AME: Europa bez kvoruma

Drugi aktualni primjer još je zanimljiviji. Alliance Maçonnique Européenne – Europska masonska alijansa, AME – nastala je 2011. kao platforma europskih liberalnih, mješovitih i pluralističkih obedijencija. Njezina svrha nije ista kao CLIPSAS-ova. Dok CLIPSAS ima globalnu ambiciju povezivanja liberalnog slobodnog zidarstva, AME je izrazito europski projekt. Cilj joj je koordinirati glas slobodnih zidara prema europskim institucijama i promicati vrijednosti poput ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti, demokracije i solidarnosti. Posebno se oslanja na mogućnost dijaloga europskih institucija s filozofskim i nekonfesionalnim organizacijama prema članku 17. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Drugim riječima, AME je nešto poput masonske diplomatske misije u Bruxellesu. Problem je što je 31. svibnja 2026. na njezinoj glavnoj skupštini u Lisabonu nedostajalo ono najosnovnije. Članice. Odnosno – kvorum. Prema obrazloženju predsjednika AME-a Yves-Max Vitona, jedna obedijencija s pet glasova otkazala je dolazak dan prije, a još tri obedijencije povukle su se ujutro prije početka skupštine, što je značilo gubitak ukupno trinaest dodatnih glasova. Rezultat? Skupština nije mogla pravovaljano odlučivati. Nisu se mogli održati predviđeni izbori. Nisu se mogli razmatrati zahtjevi novih članica. Postojeći predsjednik ostao je na funkciji do nove skupštine. Naravno, jedan nedostatak kvoruma ne znači raspad organizacije.

AME je tijekom prethodnog razdoblja nastavila sudjelovati u dijalozima vezanima uz europske institucije, uključujući rasprave povezane s člankom 17., a njezino vodstvo najavilo je nastavak rada i reformu proceduralnih pravila. Ali simbolika je gotovo previše savršena da bi je se zanemarilo. Organizacija čiji je cilj povezati europsko slobodno zidarstvo nije uspjela okupiti dovoljno vlastitih članica da odlučuje o sebi. To je više od tehničkog problema. To je dijagnoza.

Problem nije različitost. Problem je suverenitet

Često se kaže da se međunarodno slobodno zidarstvo dijeli zbog rituala. To je djelomično točno. Postoje fundamentalne razlike između regularnog, liberalnog, adogmatskog, mješovitog, ženskog i drugih masonskih sustava. Ali unutar organizacija poput CLIPSAS-a upravo je pluralizam trebao biti riješen unaprijed. Možete vjerovati u Boga. Ne morate. Možete koristiti Bibliju. Ne morate. Možete raditi pod Velikim Arhitektom Svemira. Ne morate. Teoretski, veliki metafizički problem riješen je jednostavnom formulom: sloboda savjesti.

Pa zašto onda nastaju sukobi? Zato što se organizacije rijetko raspadaju zbog filozofije. Raspadaju se zbog moći. Tko vodi? Tko predstavlja? Tko odlučuje tko može postati član? Koliko vrijedi čiji glas? Tko kontrolira međunarodna priznanja? Tko sjedi za stolom s europskim institucijama? Tko organizira sljedeću skupštinu? Tko govori u ime „univerzalnog slobodnog zidarstva“? To više nisu metafizička pitanja. To su pitanja institucionalne politike.

A slobodni zidari, bez obzira na simboliku pregača, kutomjera i šetara, u tom trenutku postaju ono što su bili prije ulaska u hram: ljudi.

Najopasnija valuta u slobodnom zidarstvu možda nije novac nego priznanje

U običnom svijetu organizacije se bore za tržište. U masonskom svijetu često se bore za legitimnost. Priznanje druge obedijencije omogućuje posjete, institucionalne odnose i ulazak u određenu međunarodnu mrežu. Zato masonska diplomacija ima neobičnu karakteristiku.

Priznanje je istodobno prijateljstvo i valuta. Tko priznaje koga? Tko je legitiman? Tko je „regularan“? Tko je „liberalan“? Tko predstavlja državu? Može li u istoj državi postojati pet legitimnih velikih loža? Deset? Dvadeset?

Što međunarodna organizacija treba učiniti kada joj se za članstvo prijave dvije međusobno sukobljene obedijencije iz iste zemlje? Svaki takav slučaj stvara politički problem. Jer primiti jednu često znači naljutiti drugu. Ne primiti nijednu znači izgubiti obje. Primiti obje može proizvesti treći sukob. Univerzalno bratstvo tako vrlo brzo postaje međunarodna diplomacija s pregačama.

Povijest se već dogodila

Ništa od ovoga nije novo. Godine 1921. nastala je Association Maçonnique Internationale – AMI, jedan od prvih velikih pokušaja stvaranja međunarodne institucionalne mreže slobodnog zidarstva. Ambicija je bila impresivna. Povezati velike lože različitih zemalja, obnoviti međunarodne veze nakon Prvoga svjetskog rata i stvoriti platformu masonske suradnje. Ali vrlo brzo pokazalo se da univerzalizam ima granice.

Nacionalni interesi, različiti kriteriji regularnosti i sukob različitih masonskih koncepcija postupno su slabili organizaciju. Nakon Drugoga svjetskog rata, pod pritiskom odnosa između regularnog i liberalnog masonskog svijeta, švicarska Velika loža Alpina povukla je svoju institucionalnu potporu, a AMI je 1950. ugašen. Povijesni izvori o europskom slobodnom zidarstvu upravo AMI navode kao jedan od ključnih primjera neuspjelog pokušaja stvaranja stabilne međunarodne masonske strukture.

Samo jedanaest godina poslije nastat će CLIPSAS. Nova organizacija. Nova formula. Novi pokušaj rješavanja starog problema. A kasnije će nastajati nove mreže, savezi i sekretarijati.

Kada je krajem 1990-ih došlo do velikih neslaganja unutar CLIPSAS-a, dio značajnih liberalnih obedijencija sudjelovao je u stvaranju zasebnog međunarodnog okvira SIMPA. Desetljećima kasnije pojavljuju se nove strukture. U prosincu 2024. osnovana je i Union Maçonnique Libérale Internationale – UMLI, nova međunarodna platforma liberalnog slobodnog zidarstva, kojoj su se pridružile brojne europske obedijencije. Obrazac je fascinantan. Kada međunarodna organizacija više ne funkcionira kako dio članica želi, vrlo često se ne reformira stara. Osnuje se nova.

Masonska verzija beskonačnog cijepanja

Tu dolazimo do neugodnog pitanja. Koliko međunarodnih organizacija treba slobodnom zidarstvu da bi ostvarilo univerzalno bratstvo? Jedna? Pet? Petnaest? CLIPSAS. AME. UMLI. Regionalne konferencije. Ženske međunarodne mreže. Mješoviti međunarodni redovi. Regularne konferencije velikih loža. Brojni bilateralni sporazumi o priznanju. Svaka nova struktura može imati racionalno opravdanje.

Problem nastaje kada njihovo množenje počne dokazivati upravo suprotno od onoga što imena sugeriraju. „Unija“ postaje dokaz nejedinstva. „Alijansa“ nastaje zato što prethodna alijansa nije bila dovoljna. „Univerzalna“ organizacija postaje samo jedna od nekoliko univerzalnih organizacija. To je institucionalni paradoks slobodnog zidarstva. Što više govori o univerzalnosti, to više proizvodi granice između različitih verzija univerzalnosti.

CLIPSAS i AME zapravo imaju suprotan problem

Na prvi pogled, njihove krize izgledaju slično. Ali nisu. CLIPSAS ima problem previše politike unutar organizacije. AME ima problem premalo institucionalnog angažmana članica. U CLIPSAS-u postoji borba oko procedura, izbora, članstva i upravljanja. U AME-u se postavlja još osnovnije pitanje: mogu li se članice uopće dovoljno mobilizirati da međunarodna struktura normalno funkcionira? To su dvije strane istog problema.

Međunarodna organizacija mora biti dovoljno važna da članice žele sudjelovati. Ali ne smije postati toliko važna da se oko njezina vodstva počne voditi rat. To je iznimno uska institucionalna ravnoteža. Ako nema moć – postaje turistički klub velikih majstora. Ako dobije previše moći – postaje arena borbe za kontrolu.

Veliki majstori nisu ministri vanjskih poslova

Postoji još jedan problem o kojem se rijetko govori. Masonske obedijencije nisu države. Veliki majstori nisu profesionalni diplomati. Njihovi mandati često traju samo nekoliko godina. Svake dvije ili tri godine mijenja se vodstvo, mijenjaju se međunarodni prioriteti i osobni odnosi. Jedan veliki majstor može biti izrazito zainteresiran za CLIPSAS ili AME. Njegov nasljednik možda neće biti. Jedan će putovati na svaku međunarodnu skupštinu. Drugi će smatrati da taj novac treba trošiti na lokalne lože. Treći će osnovati novu međunarodnu inicijativu. Institucionalna memorija tako stalno pati. Države imaju diplomatske službe. Korporacije imaju stalne uprave. Međunarodne organizacije imaju profesionalne sekretarijate.

Masonske obedijencije često imaju izabrane amatere – u izvornom smislu riječi – koji uz vlastite profesije nekoliko godina vode organizacije sa stoljetnom poviješću. Čudo možda nije da međunarodne masonske organizacije ulaze u krize. Čudo je da neke opstaju desetljećima.

Što zapravo znači „univerzalno bratstvo“?

Tu se vraćamo najvažnijem pitanju. Možda je pogreška u samoj pretpostavci da univerzalno bratstvo mora proizvesti univerzalnu organizaciju. Ne mora. Moguće je da je slobodno zidarstvo mnogo prirodnije kao mreža nego kao međunarodna hijerarhija. Lože mogu surađivati. Obedijencije mogu sklapati sporazume. Slobodni zidari mogu posjećivati jedni druge. Mogu postojati međunarodni kongresi, akademske konferencije i zajednički humanitarni projekti.

Ali čim se iznad svega toga pokušava izgraditi institucija koja treba predstavljati „sve“, počinje borba oko pitanja tko su – svi. Možda je upravo decentralizacija razlog zbog kojeg je slobodno zidarstvo preživjelo tri stoljeća. Nema Vatikana. Nema pape slobodnog zidarstva. Nema jedinstvenog svjetskog ustava. Nema osobe koja može proglasiti što svi slobodni zidari moraju vjerovati. To stvara kaos.

Ali istodobno stvara nevjerojatnu otpornost. Kada se jedna organizacija raspadne, masonerija ne nestaje. Nastanu dvije nove.

Možda problem nije što se organizacije raspadaju

I tu dolazimo do možda najvažnijeg zaključka. Možda međunarodne masonske organizacije ne treba ocjenjivati prema tome jesu li uspjele stvoriti trajno institucionalno jedinstvo. Jer to možda nikada nije bilo moguće. Problem nastaje tek kada se administrativno jedinstvo počne predstavljati kao dokaz masonskog bratstva. Nije.

Možete imati savršeno organiziranu međunarodnu federaciju bez stvarnog bratstva. I možete imati stvarno bratstvo bez ikakve međunarodne federacije. CLIPSAS je važan upravo zato što je preživio brojne krize od 1961. do danas. Ali njegova budućnost neće ovisiti o broju zastava na godišnjoj skupštini. Ovisit će o tome vjeruju li članice da su njegova pravila poštena i da pripadnost organizaciji ima stvarnu vrijednost. AME neće postati relevantna zato što ima ured u Bruxellesu ili pristup institucionalnom dijalogu. Bit će relevantna samo ako europske obedijencije zaključe da im je zajednički glas važniji od njihovih pojedinačnih glasova. To je razlika između organizacije koja postoji i organizacije koja nešto znači.

Najveći neprijatelj univerzalnog bratstva nije podjela

Slobodno zidarstvo često podjelu doživljava kao neuspjeh. Možda pogrešno. Različite obedijencije, rituali i tradicije mogu biti znak vitalnosti. Pravi problem počinje kada se iza riječi „bratstvo“ pokušava sakriti borba za moć. Kada se kritika proglašava nelojalnošću. Kada se institucionalni položaji počnu doživljavati kao masonski činovi. Kada međunarodne organizacije postanu važnije od razloga zbog kojeg su osnovane. Tada nastaje paradoks.

Institucija osnovana da bi povezivala počinje proizvoditi podjele. Organizacija osnovana radi slobode savjesti počinje zahtijevati institucionalnu disciplinu. Savez osnovan među ravnopravnima počinje raspravljati o tome tko je važniji. I možda upravo zato povijest međunarodnog slobodnog zidarstva izgleda kao beskrajni ciklus.

Jedinstvo. Kriza. Raskol. Nova organizacija. Novo jedinstvo. A zatim sve ispočetka. Možda to, međutim, nije dokaz da je ideja univerzalnog bratstva propala. Možda samo pokazuje da je riječ „bratstvo“ pogrešno shvaćena. Braća se ne moraju uvijek slagati. Ne moraju pripadati istoj organizaciji. Ne moraju imati istog predsjednika. Ne moraju čak ni međusobno priznati svaki oblik institucionalnog autoriteta.

Pravi test bratstva dolazi tek nakon sukoba. Mogu li oni koji su izgubili glasanje ostati za istim stolom s pobjednicima? Može li velika obedijencija prihvatiti ravnopravnost male? Može li mala prihvatiti da brojnost ipak ponekad nešto znači? Može li vodstvo podnijeti kritiku bez proglašavanja kritičara neprijateljem? I mogu li slobodni zidari izgraditi međunarodnu organizaciju u kojoj funkcija neće postati važnija od svrhe?

To su pitanja na koja ni CLIPSAS ni AME još nisu dali konačan odgovor. Ali upravo bi odgovor na njih mogao pokazati postoji li doista nešto što se može nazvati univerzalnim masonskim bratstvom. Jer najteži dio izgradnje Hrama očito nikada nije bio postaviti kamen. Najteže je bilo odlučiti tko drži nacrt.