Amenkamen

Tvrdnja da su Albanci u socijalističkoj Jugoslaviji bili žrtve svojevrsnog „masonskog apartheida“, kao i novo tumačenje Beogradskog sporazuma o Kosovu, otvaraju pitanje koje je za slobodno zidarstvo važnije od same teritorijalne jurisdikcije: može li se govoriti o istini, bratstvu i danoj riječi, a istodobno selektivno čitati vlastitu povijest?

Postoji trenutak u kojem povijest prestaje biti povijest i postaje alat. Za jednu slobodnozidarsku organizaciju taj je trenutak posebno opasan. Masonerija se, barem u vlastitom idealnom samorazumijevanju, ne temelji na tome tko je pobijedio u nacionalnom sporu, tko polaže pravo na određeni teritorij ili čija je povijesna interpretacija politički korisnija. Ona počiva na simbolički mnogo zahtjevnijim načelima: istini, zadanoj riječi, toleranciji, bratstvu i sposobnosti da se čovjek izdigne iznad podjela profanog svijeta.

Upravo zato dvije recentne poruke Velike Lože Albanije zaslužuju ozbiljniji osvrt. Prva dolazi iz poruke njezina velikog majstora, u kojoj se govori o razdoblju nakon 1944. godine: „Nakon 1944. slobodno zidarstvo bilo je potpuno zabranjeno Albancima u Albaniji i albanskim krajevima bivše Jugoslavije. U Albaniji je zabranjeno uspostavom komunističkog režima, dok je u albanskim krajevima Jugoslavije to bila posljedica apartheida u kojem nijedan Albanac nije bio iniciran.“ Ista je formulacija o „apartheidu“ dostupna i kroz javno indeksirani sadržaj službene Facebook stranice Velike Lože Albanije.

Druga se odnosi na takozvani Beogradski sporazum i pitanje slobodnozidarske jurisdikcije na Kosovu. U javno indeksiranim objavama Velike Lože Albanije danas se pojavljuje tvrdnja da je taj sporazum bio nespojiv sa „suverenitetom masonske jurisdikcije Kosova“ i s odgovornošću albanskih masonskih institucija da je štite.

Problem nije u tome što jedna velika loža mijenja stav. Institucije to mogu učiniti. Problem nastaje kada se promjena stava počne predstavljati kao povijesna konstanta.

„Masonski apartheid“ koji traži mnogo ozbiljniji dokaz

Riječ apartheid nije obična retorička figura. To je izraz koji podrazumijeva sustavno institucionalno razdvajanje i diskriminaciju jedne skupine u odnosu na drugu. Da bi tvrdnja o „masonskom apartheidu“ nad Albancima u Jugoslaviji bila povijesno održiva, trebalo bi pokazati da je nakon Drugog svjetskog rata postojao funkcionalan slobodnozidarski sustav u kojem su se pripadnici drugih naroda redovito inicirali, dok su Albanci kao etnička skupina sustavno bili isključivani.

Dostupna povijesna istraživanja daju bitno drukčiji kontekst. Velika Loža Kraljevine Jugoslavije prestala je s radom još 1. kolovoza 1940. pod snažnim političkim pritiskom i nakon zabrane masonskih organizacija. Nakon 1945. nova komunistička vlast smatrala je masonske organizacije ilegalnima, sumnjivima i neprijateljskima prema državi. Pokušaji obnove slobodnog zidarstva nakon rata nisu uspjeli, a formalna obnova organiziranog slobodnog zidarstva u Beogradu dogodila se tek 1990. godine.

Da, postojali su pojedinci, kontakti i određeni masonski krugovi u Beogradu tijekom 1950-ih i 1960-ih. Ali to nije isto što i postojanje redovitog sustava loža koje su slobodno inicirale Srbe, Hrvate, Slovence ili druge, dok su vrata bila zatvorena samo Albancima. Akademska istraživanja upravo razdoblje nakon 1945. opisuju kroz neuspjele pokušaje reaktivacije, nadzor tajnih službi i djelovanje pojedinaca ili neformalnih krugova.

Zato tvrdnja da „nijedan Albanac nije bio iniciran“ sama po sebi ne dokazuje apartheid. Možda doista nije bio iniciran nijedan Albanac. Ali ako u većem dijelu tog razdoblja nije postojala normalna, javna i institucionalno regularna masonerija koja bi inicirala ljude općenito, onda je uzrok potrebno dokazati prije nego što ga se nazove etničkom diskriminacijom. To nije sitničarenje oko riječi. To je pitanje intelektualne čestitosti. Slobodno zidarstvo trebalo bi biti upravo mjesto na kojem se od tvrdnje traži dokaz, a od povijesti nijansa.

Beogradski sporazum: problem nije Beograd, nego pamćenje

Još je osjetljivija priča o Kosovu. Tu dokumentirana kronologija postaje neugodna upravo zato što se ne uklapa lako u današnji narativ. Kada je Velika Loža Albanije konstituirana 2011. godine, Regularna Velika Loža Srbije sudjelovala je kao jedna od velikih loža uključenih u njezino osnivanje. Prema izvješću Komisije za informacije o priznavanju Konferencije velikih majstora Sjeverne Amerike iz veljače 2026., tada je postojao dogovor da Velika Loža Albanije neće osnivati lože na Kosovu, koje je u tadašnjem masonskom sustavu priznanja bilo tretirano kao jurisdikcija Regularne Velike Lože Srbije. Unatoč tome, Velika loža Albanije 2014. uspostavila je Ložu „Dardanija“ u Prištini.

U lipnju 2015. uslijedio je ono što se danas naziva Beogradskim sporazumom. Prema izvješću Komisije iz 2026., albanska je strana tada priznala pogrešku, a sporazumom je predviđeno povlačenje te lože s Kosova u Albaniju. Ali dogodilo se upravo suprotno. Umjesto povlačenja postojeće lože, Velika Loža Albanije potom je osnovala još dvije lože na Kosovu. Komisija je u svom izvješću iz 2026. izrijekom navela da je time prekršen i prvotni dogovor iz 2011. i Beogradski sporazum iz 2015. Tek 31. siječnja 2018. tadašnji veliki majstor Piro Dode isključio je albanske lože u Kosovu.

Zbog tih događaja više je velikih loža suspendiralo odnose s Velikom Ložom Albanije, uključujući i matične velike lože Engleske, Škotske i Irske. To već nije pitanje interpretacije. To je institucionalna kronologija. Ali priča tu ne završava.

Ono što je Albanija potpisala 2023.

U ožujku 2023. predstavnici Velike Lože Albanije i Regularne Velike Lože Srbije ponovno su se sastali u Beogradu. Objavljeni tekst protokola navodi da je Velika Loža Albanije priznala kako je ispunila obveze iz Beogradskog sporazuma iz 2015. te izrijekom prihvatila da je teritorij Kosova pod masonskom jurisdikcijom Regularne Velike Lože Srbije. U dokumentu se također spominje buduća suradnja dviju velikih loža u razvoju slobodnog zidarstva na Kosovu. Još važnije, to nije samo tvrdnja medija koji su objavili procurjeli dokument.

Komisija za informacije o priznavanju u svom službenom izvješću iz veljače 2026. potvrđuje da je Velika loža Albanije 2023. izričito i pisanim putem navela da je „teritorij Kosova pod masonskom jurisdikcijom Regularne Velike Lože Srbije“. I tu dolazimo do ključnog pitanja.

Kako se od pisane izjave iz 2023. da je Kosovo pod masonskom jurisdikcijom Regularne Velike Lože Srbije, u samo nekoliko godina dolazi do javnog stava da je Beogradski sporazum bio nespojiv sa „suverenitetom masonske jurisdikcije Kosova“? Promjena mišljenja je dopuštena. Brisanje vlastitog potpisa iz kolektivnog sjećanja nije. U masoneriji bi upravo riječ trebala imati veću težinu nego u profanom svijetu.

Masonska jurisdikcija nije državna granica

Postoji još jedan problem koji često nestaje u politički nabijenim raspravama o Kosovu. Masonska jurisdikcija nije isto što i državni suverenitet. To nije diplomatsko priznanje države. Nije međunarodni ugovor. Ne određuje granice. Ne odlučuje o članstvu u Ujedinjenim narodima.

Ujedinjena Velika Loža Engleske sama objašnjava da velika loža upravlja slobodnim zidarstvom na određenom teritoriju, najčešće državi ili saveznoj jedinici, ali da postoje iznimke, uključujući situacije u kojima dvije velike lože sporazumno dijele teritorij. „Priznanje“ je pritom specifično masonski pojam koji se odnosi na regularnost i pravo međusobnog posjećivanja, a ne na međunarodnopravni status teritorija.

Upravo je zato posebno važna jedna gotovo usputna rečenica iz izvješća Komisije iz 2026. Nakon što je analizirala tvrdnje Velike Lože Kosova, Komisija je konstatirala da se ne treba baviti rješavanjem „nacionalističkih interesa Balkana“. To je možda najmasonskija rečenica cijelog dokumenta. Jer šestar nije instrument za crtanje državnih granica.

Kada bratstvo postane nacionalno

Slobodno zidarstvo kroz svoju povijest nikada nije bilo potpuno imuno na nacionalizam. Naprotiv. Lože su često bile mjesta u kojima su nastajale ideje nacionalnog oslobođenja, političke modernizacije i državotvornih projekata. Albanska nacionalna povijest, jednako kao srpska, hrvatska, talijanska, grčka ili francuska, može pronaći slobodne zidare među svojim važnim političkim i intelektualnim figurama.

Ali postoji bitna razlika između slobodnog zidara koji voli svoj narod i masonerije koja postaje produžetak nacionalne politike. Prva stvar sasvim je prirodna. Druga počinje razgrađivati samu ideju bratstva.

Kada veliki majstor govori o „apartheidu“ nad Albancima bez predstavljanja ozbiljnog povijesnog dokaza da su upravo Albanci bili institucionalno isključeni iz slobodnog zidarstva koje je drugima bilo dostupno, masonerija počinje govoriti jezikom nacionalne viktimizacije. Kada se potom masonska jurisdikcija nad Kosovom opisuje gotovo kategorijama državnog suvereniteta, masonerija ulazi još dublje u prostor profane geopolitike.

A kada institucija pritom ne objasni vlastite sporazume iz 2011., 2015. i 2023., nastaje još ozbiljniji problem. Problem vjerodostojnosti.

Najteže pitanje nije tko „ima“ Kosovo

U masonskom smislu pogrešno je možda već samo pitanje: čije je Kosovo? Jer slobodni zidari ne bi trebali „imati“ države. Njihova bi zadaća trebala biti graditi ljude. Regularna Velika Loža Srbije može imati određena prava i obveze unutar međunarodnog sustava masonskih priznanja. Velika loža Albanije može osporavati takav poredak. Slobodni zidari na Kosovu mogu težiti vlastitoj neovisnoj i međunarodno priznatoj velikoj loži.

Sve je to legitimna tema masonske diplomacije. Ali tada treba govoriti precizno. Treba reći: ovo smo potpisali. Ovo smo prekršili. Ovo smo 2018. ispravili. Ovo smo ponovno potvrdili 2023. A danas mislimo drukčije – i evo zašto.

To bi bio ozbiljan institucionalni govor. Mnogo je problematičnije prošlost prevesti u jednostavnu priču u kojoj je jedna strana uvijek bila žrtva „apartheida“, druga nositelj tuđe jurisdikcije, a sporazumi koje smo sami potpisivali postaju nešto što je navodno od početka bilo suprotno našim temeljnim načelima. Jer u slobodnom zidarstvu postoji simbol važniji od zastave. Ogledalo.

Masonerija se ne mjeri samo regularnošću, nego karakterom

Cijela ova priča u konačnici nije samo albanska, srpska ili kosovska. To je pouka za svaku veliku ložu. Regularnost se može dokazivati poveljama, patentima, priznanjima i sporazumima. Ali masonski karakter institucije vidi se u trenucima kada joj je vlastita povijest neugodna.

Tada se pokazuje postoji li spremnost da se prizna pogreška. Da se poštuje riječ prethodnika čak i kada nam politički više ne odgovara. Da se razlikuje činjenica od nacionalnog mita. I da se vlastita prošlost ne obrađuje čekićem, nego kutnikom.

Velika Loža Albanije ima potpuno pravo graditi vlastiti pogled na budućnost slobodnog zidarstva na Kosovu. Ali upravo zato ima i obvezu iskreno govoriti o putu kojim je do tog pogleda došla. Jer najveći problem Beogradskog sporazuma nije to što je potpisan u Beogradu. Najveći problem nastaje onda kada se zaboravi da je bio potpisan. A riječ slobodnog zidara, barem prema idealu na kojem počiva cijela građevina, trebala bi značiti nešto i onda kada više nije politički zgodna.