Amenkamen

Hrvati ga nazivaju ocem hrvatskog slobodnog zidarstva. Mađarska historiografija Draškovićevu opservanciju smješta među temelje povijesti slobodnog zidarstva u Ugarskoj. Njegova je velika loža nastala u Brezovici kraj Zagreba, ali se u vlastitom ustavnom tekstu pozivala na ugarsku krunu. Tko je onda bio Ivan VIII. Drašković – prvi hrvatski ili prvi mađarski veliki majstor? Problem nije u nedostatku izvora. Problem je u tome što 18. stoljeće pokušavamo čitati političkim rječnikom 21. stoljeća.

Kada dvije nacionalne historiografije polažu pravo na istog čovjeka, obično postoje dva moguća objašnjenja. Prvo je da jedna od njih pretjeruje. Drugo je zanimljivije: obje mogu imati argumente. S Ivanom VIII. Nepomukom Draškovićem upravo je to slučaj.

U hrvatskoj povijesti slobodnog zidarstva njegovo je mjesto gotovo kanonsko. Hrvatska enciklopedija definira ga kao hrvatskog plemića i pukovnika, jednog od ključnih ljudi prvih hrvatskih loža te osobu povezanu s nastankom organizacije poznate kao Latomia Libertatis sub Corona Hungariae in Provinciam redacta i kasnijom Draškovićevom opservancijom.

U mađarskoj historiografiji, međutim, ista se organizacija sasvim legitimno proučava kao jedan od najvažnijih ranih sustava slobodnog zidarstva u Ugarskoj. Akademska zbirka izvora Mađarske akademije znanosti Draškovićevu konstituciju čak opisuje kao nastanak samostalnog masonskog konstitutivnog sustava Ugarske, a Draškovića ubraja među njegove velike majstore.

Na prvi pogled zvuči kao povijesni sukob vlasništva. Ali ključna činjenica glasi: Hrvatska i Ugarska 1775. nisu bile ono što pod Hrvatskom i Mađarskom podrazumijevamo danas. I tu počinje prava priča.

Četiri lože koje mijenjaju povijest

Vratimo se u Brezovicu kraj Zagreba, 22. lipnja 1775. Predstavnici više loža okupljaju se kako bi učinili nešto što je za tadašnje srednjoeuropsko slobodno zidarstvo bilo prilično ambiciozno: stvoriti vlastitu, autonomniju masonsku strukturu. Važan detalj koji često nestane u kasnijim nacionalnim interpretacijama jest identitet tih loža. Suvremena mađarska akademska literatura izrijekom ih naziva hrvatskim ložama. Piroska Balogh, jedna od istraživačica koja se najdetaljnije bavila ustavnim načelima Draškovićeve opservancije, opisuje kako su upravo hrvatske lože povezane sa sustavom Libertas odlučile formirati vlastitu autonomnu masonsku vlast. Drugi recentni akademski radovi jednako jasno govore o Draškovićevoj opservanciji kao sustavu koji su 1775. osnovale četiri hrvatske lože pod vodstvom Ivana Draškovića i Stjepana Niczkyja.

To je važna činjenica. Jer ako pitanje glasi: gdje je nastala organizacijska jezgra Draškovićeve velike lože? Odgovor je vrlo teško interpretirati kao nešto drugo osim – u Hrvatskoj. Glina. Zagreb. Varaždin. Osijek. Brezovica kao mjesto ključnog okupljanja. Hrvatska enciklopedija također govori o „općem skupu četiriju loža“ 1775. i nastanku Latomia libertatis sub corona Hungariae in Provinciam redactae. Dakle, argument hrvatske historiografije nije naknadna izmišljotina nastala nakon stvaranja moderne hrvatske države. Postoji vrlo konkretna teritorijalna i organizacijska osnova.

Ali tada dolazimo do problema jedne latinske rečenice.

Tri riječi koje mijenjaju cijelu raspravu: „sub Corona Hungariae“

Naziv i konstitutivna terminologija Draškovićeva sustava sadrže formulaciju koju nije moguće ignorirati: sub Corona Hungariae. Pod ugarskom krunom. U sačuvanom tekstu konstitucije govori se o pokrajinskom masonskom tijelu koje okuplja postojeće i buduće lože „pod ugarskom krunom“, odnosno u Kraljevini Ugarskoj i s njom povezanim zemljama. Upravo taj dokument daje najjači argument mađarskoj historiografiji.

Mađarska akademska publikacija Learned Societies, Freemasonry, Sciences and Literature in 18th-Century Hungary objavila je dio izvornoga latinskog teksta Draškovićeve konstitucije. U njemu se pojavljuje formulacija koja sustav smješta u Regnum Hungariae i zemlje povezane s njime te govori o ložama sub Corona Hungariae. Ako bismo dokument čitali površno, zaključak bi mogao biti jednostavan: Evo dokaza. Bila je to mađarska velika loža.

Ali to bi bilo jednako problematično kao kada bismo iz činjenice da je Hrvatska bila povezana s ugarskom krunom zaključili da Hrvatska kao politička i povijesna zemlja nije postojala. Postojala je. I upravo je zbog toga potreban oprez.

„Ugri“ iz 18. stoljeća nisu automatski isto što i „Mađari“ u modernom nacionalnom smislu, kao što ni pojam „Hungaria“ u svakom povijesnom dokumentu ne možemo jednostavno prevoditi u današnju Republiku Mađarsku. To je najveća zamka cijele rasprave.

Drašković je bio Hrvat. Ali to još ne rješava pitanje velike lože

Kod identiteta samoga Ivana VIII. Draškovića stvar je znatno jednostavnija. Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža definira ga nedvosmisleno kao hrvatskog plemića. Bio je pripadnik jedne od najvažnijih hrvatskih velikaških obitelji, vlasnik posjeda u hrvatskim zemljama i čovjek duboko ukorijenjen u hrvatski društveni i politički prostor. Muzej Trakošćan njegovu ulogu također izravno povezuje s pojavom slobodnog zidarstva u Hrvatskoj i Draškovićevu obiteljsku povijest smješta u taj kontekst. Dakle, nazivati Ivana VIII. Draškovića Mađarom u današnjem etnonacionalnom značenju bilo bi vrlo problematično.

Ali može li ga mađarska historiografija smatrati velikim majstorom slobodnog zidarstva Ugarske? Može. Jer to nije isto pitanje. Čovjek je mogao biti hrvatski velikaš, a istodobno djelovati unutar političkog i institucionalnog prostora zemalja ugarske krune. Upravo kao što hrvatski ban nije time automatski postajao etnički Mađar.

Tu treba razdvojiti tri stvari koje se danas prečesto miješaju: nacionalni identitet osobe, teritorij na kojem organizacija nastaje i državnopravni prostor unutar kojeg organizacija djeluje. Kod Draškovića sva tri odgovora nisu ista. Osoba: hrvatski velikaš. Organizacijska jezgra: hrvatske lože. Širi ustavni prostor: zemlje ugarske krune. I odjednom spor više nije toliko misteriozan.

Je li onda to bila „Velika loža Hrvatske“?

Da – ali uz veliku fusnotu. Naziv „Velika loža Hrvatske“ praktičan je i u hrvatskoj historiografiji razumljiv naziv za organizaciju koja je nastala iz hrvatskih loža i čije se najvažnije ishodište nalazilo na hrvatskom prostoru. Ali nije dobro zamišljati da je 1775. u Brezovici osnovana institucija koja je funkcionirala poput današnje nacionalne Velike Lože Hrvatske. To bi bio anakronizam.

Izvorni naziv nije glasio jednostavno „Grand Lodge of Croatia“ u modernom nacionalnom značenju. Jedan od ključnih naziva bio je: Latomia Libertatis sub Corona Hungariae in Provinciam redacta. Sama ta formulacija govori da su osnivači svoju masonsku arhitekturu zamišljali šire od današnjih nacionalnih granica. Još je zanimljivije ono što se dogodilo poslije.

Draškovićev sustav nije ostao zatvoren između Zagreba, Varaždina, Gline i Osijeka. Njegov se utjecaj širio prema Budimu i Pešti te drugim dijelovima zemalja ugarske krune. Recentna istraživanja upravo zato Draškovićevu opservanciju opisuju kao važnu organizaciju unutar povijesti ugarskog slobodnog zidarstva, ali istodobno naglašavaju njezino hrvatsko ishodište.

To je gotovo savršen primjer koliko je nacionaliziranje 18. stoljeća nezahvalan posao. Organizacija je počela lokalno. Mislila je regionalno. A djelovala je nadnacionalno.

Mađarska historiografija zapravo priznaje hrvatsko ishodište

Možda je najzanimljivije to što ozbiljna mađarska historiografija hrvatsko podrijetlo Draškovićeva sustava uglavnom ni ne skriva. Naprotiv. U akademskoj zbirci izvora koju je objavila Mađarska akademija znanosti doslovno se navodi da su na sjednici 22. listopada 1775. četiri hrvatske lože preradile postojeći ustav i uspostavile novi sustav. Odmah zatim isti tekst taj razvoj smješta u povijest samostalnog masonskog ustavnog sustava Ugarske. Dvije rečenice. Naizgled kontradiktorne. A zapravo savršeno precizne. Hrvatsko podrijetlo. Ugarski državnopravni okvir.

Slično piše i suvremeni mađarski istraživač László Vári, koji Draškovićevu opservanciju opisuje kao originalnu tradiciju nastalu na hrvatskim područjima Habsburške Monarhije, ali istodobno naglašava da je i hrvatsko i mađarsko slobodno zidarstvo smatra dijelom vlastite povijesne baštine. To je vjerojatno najpošteniji odgovor na cijelu raspravu. Obje tradicije imaju pravo govoriti o Draškoviću. Ali ne na potpuno isti način.

Problem počinje kada „Hungarian“ prevedemo kao „mađarski“

U engleskoj i njemačkoj literaturi postoji dodatna terminološka zamka. Pojmovi poput Hungary, Hungarian Crown ili starije Ungarn često se odnose na povijesnu Kraljevinu Ugarsku i zemlje povezane s krunom svetog Stjepana. Kada ih danas prevedemo jednostavno kao „Mađarska“ i „mađarski“, stvaramo značenje koje izvorni tekst nužno nije imao.

To je posebno problematično kod tvrdnje da je Drašković bio „first Hungarian Grand Master“. Što znači Hungarian? Ako znači: prvi veliki majstor važnog autonomnog masonskog sustava unutar zemalja ugarske krune – tvrdnja je razumljiva i povijesno obranjiva. Ali ako znači: prvi mađarski veliki majstor, odnosno etnički Mađar na čelu nacionalne mađarske velike lože – onda je formulacija ozbiljno pogrešna.

Drašković nije postao Mađar zato što je Hrvatska bila povezana s ugarskom krunom. Jednako tako, njegova obedijencija nije bila nacionalna mađarska velika loža u smislu kakav će takve institucije dobiti u 19. stoljeću. To je ključna razlika.

A ni godina osnutka nije tako jednostavna kako izgleda

Dodatnu zbrku stvara pitanje datuma. U popularnoj literaturi često se pojavljuju 1775., 1777. i 1778. To ne znači nužno da je netko pogriješio.

Godine 1775. predstavnici četiriju loža u Brezovici konstituirali su se kao pokrajinska masonska velika loža i postavili temelje sustava. Akademski rad Piroske Balogh upravo taj sastanak od 22. lipnja 1775. identificira kao trenutak konstituiranja pokrajinske velike lože.

Sljedećih godina sustav se organizacijski razvijao, ustavno uređivao i širio. Zato različiti izvori pojedine faze – osnivanje, donošenje ili dopunjavanje ustava, institucionalnu konsolidaciju i kasniju reorganizaciju – ponekad tretiraju kao trenutak „nastanka“.

Hrvatska enciklopedija navodi osnivanje tijela 1775., dok Draškovićev mandat velikog meštra veže uz razdoblje 1778. – 1784. To je još jedan razlog zašto je jednostavna rečenica „Drašković je 1775. osnovao prvu hrvatsku veliku ložu i postao njezin prvi veliki majstor“ privlačna, ali povijesno zahtijeva dodatno objašnjenje. Povijest je rijetko tako uredna kao jubilarna brošura.

Pa čiji je onda Drašković?

Najprije hrvatski. To nije pitanje masonske politike nego biografije. Ivan VIII. Drašković pripada hrvatskoj plemićkoj povijesti i hrvatskom kulturnom prostoru. Hrvatska enciklopedijska literatura to jasno potvrđuje. Njegov masonski projekt također ima snažno hrvatsko ishodište.

Organizacijska jezgra nastala je među hrvatskim ložama, ključni konstitutivni događaj održan je u Brezovici kraj Zagreba, a hrvatske lože bile su temelj Draškovićeve reforme. To potvrđuju čak i suvremeni mađarski akademski radovi.

Ali Draškovićev projekt nije bio zamišljen kao zatvorena nacionalna hrvatska obedijencija u današnjem smislu. Njegov ustavni horizont bila je šira politička zajednica zemalja ugarske krune. Zato ga i mađarska historiografija s pravom uključuje u povijest slobodnog zidarstva Ugarske. Najpreciznije bi stoga bilo reći: Ivan VIII. Drašković bio je hrvatski plemić i slobodnozidarski reformator koji je iz hrvatskih loža izgradio jednu od prvih autonomnih struktura velikih loža u zemljama ugarske krune.

Je li bio prvi hrvatski veliki majstor? U smislu podrijetla, prostora iz kojeg je sustav izrastao i kontinuiteta hrvatske masonske povijesti – taj je naslov opravdan. Je li bio veliki majstor koji pripada povijesti ugarskog, pa time i mađarskog slobodnog zidarstva? Također da.

Je li zato ispravno jednostavno ga nazvati „prvim mađarskim velikim majstorom“? Samo ako se vrlo jasno objasni da „mađarski“ ovdje znači ugarski u povijesnom državnopravnom smislu, a ne mađarski u današnjem nacionalnom smislu.

A je li njegova velika loža bila hrvatska ili mađarska? Možda je upravo to pogrešno pitanje. Povijesno najtočnije bilo bi opisati je kao veliku ložu hrvatskog podrijetla, nastalu iz hrvatskih loža, ali organiziranu unutar šireg masonskog prostora zemalja ugarske krune. U 18. stoljeću to nije bilo proturječje.

Protivljenje počinje tek dva stoljeća poslije, kada nacionalne historiografije počnu crtati granice unatrag. I možda je upravo u tome najveća ironija cijele priče. Slobodno zidarstvo Ivana Draškovića nastojalo je ljude povezivati preko političkih i teritorijalnih granica svojega vremena. Danas se, 250 godina poslije, raspravljamo kojoj je strani te granice pripadalo.