Amenkamen

Prije jednog stoljeća jedan zagrljaj francuskog i njemačkog slobodnog zidara postao je simbol pokušaja pomirenja Europe razorene Velikim ratom. U lipnju 2026. Regularna Velika Loža Srbije vratila je međunarodno slobodno zidarstvo u Beograd, na mjesto gdje je 1926. održan skup koji je u masonskoj povijesti ostao zapamćen kao „Masonski Locarno“.

U svijetu slobodnog zidarstva simboli rijetko nastaju slučajno. Još rjeđe prežive cijelo stoljeće. Kada su se u rujnu 1926. u Beogradu susreli francuski slobodni zidar Arthur Groussier, tada jedna od najutjecajnijih osoba Velikog Orijenta Francuske, i njemački slobodni zidar dr. Leo Müffelmann iz Berlina, prošlo je tek dvanaest godina od početka Prvog svjetskog rata. Europa je još živjela s milijunima mrtvih, političkim poniženjima i nacionalnim neprijateljstvima koja nisu nestala potpisivanjem mira.

Müffelmann je nakon govora prišao Groussieru. Pružio mu je ruku. Francuz ga je potom zagrlio. Prema povijesnim zapisima, taj je prizor izazvao snažne emocije i dugotrajan pljesak okupljenih delegata. U masonskoj memoriji ostao je poznat kao „Belgrader Bruderkuss“ – Beogradski bratski zagrljaj, odnosno simboličan trenutak francusko-njemačkog pomirenja nakon Velikog rata.

Točno stotinu godina poslije, u lipnju 2026., Beograd je ponovno pokušao oživjeti tu simboliku. Regularna Velika Loža Srbije organizirala je International Masonic Peace Congress – Međunarodni masonski mirovni kongres, okupljanje koje je u Beograd dovelo slobodne zidare s pet kontinenata. Prema izvještajima objavljenima nakon događaja, u Srbiju su stigli predstavnici velikih loža iz približno 40 zemalja.

No, skup nije zamišljen samo kao velika obljetnica. Njegova je ambicija bila znatno veća: ponovno otvoriti pitanje može li ideja bratstva iznad nacionalnih, političkih i vjerskih podjela imati ikakvu stvarnu težinu u svijetu koji je, stotinu godina nakon prvog kongresa, ponovno duboko podijeljen.

Beograd 1926.: grad u kojem je masonerija pokušala napraviti svoj Locarno

Prvi Beogradski masonski mirovni kongres održan je od 11. do 16. rujna 1926. pod okriljem tadašnje Velike Lože Srba, Hrvata i Slovenaca „Jugoslavija“, uz snažnu ulogu Association Maçonnique Internationale. Na čelu jugoslavenskog slobodnog zidarstva tada je bio Đorđe Weifert, industrijalac, vlasnik pivovare i rudnika te guverner Narodne banke Srbije.

Skup je okupio tadašnju elitu kontinentalnog europskog slobodnog zidarstva. Među sudionicima bili su Arthur Groussier, Leo Müffelmann, Eugen Lennhoff, švicarski masoni Isaac Reverchon i Fritz Brandenberg, mađarski Jozsef Balassa te slavni češki umjetnik Alphonse Mucha. Prema podacima organizatora obljetnice, nazočilo je sedam velikih majstora, pet velikih zapovjednika, četiri bivša velika majstora i osam zamjenika velikih majstora.

Bio je to neobičan kongres i po još nečemu: dio programa bio je otvoren javnosti. Za slobodno zidarstvo, tradicionalno obilježeno diskrecijom, takva javna manifestacija bila je iznimka. Beogradske novine detaljno su pratile događaj, a povjesničar Slobodan G. Markovich navodi da je Politika o kongresu izvještavala sedam dana zaredom.

Temeljna tema bila je mir. Kongres je reagirao i na zabrane i pritiske kojima je masonerija tada bila izložena u pojedinim europskim državama, među ostalim u fašističkoj Italiji i Mađarskoj, ali je njegova šira politička poruka bila pomirenje europskih naroda i podupiranje mirnog rješavanja međunarodnih sukoba.

Vrijeme održavanja nije bilo slučajno. Godinu ranije potpisani su Locarnski sporazumi, jedan od najvažnijih pokušaja političke stabilizacije Europe nakon Prvog svjetskog rata. Upravo zato se za skup u Beogradu počeo koristiti naziv „Masonic Locarno“ – Masonski Locarno.

Najvažniji trenutak ipak nije bila rezolucija. Bio je to zagrljaj.

Francuz Arthur Groussier i Nijemac Leo Müffelmann

Njemačko-francusko pomirenje danas može izgledati kao samorazumljiva činjenica europske povijesti. Godine 1926. nije bilo ništa slično. Njemačka i Francuska iza sebe su imale desetljeća ratova, a Prvi svjetski rat završio je samo osam godina ranije. Unutar samog njemačkog slobodnog zidarstva postojali su snažni otpori približavanju francuskim masonskim organizacijama.

Müffelmann je zato u Beograd došao u vrlo specifičnom položaju. Nije predvodio veliku njemačku nacionalnu delegaciju. Došao je kao predstavnik berlinske Lože „Bluntschli“, uz dopuštenje svoje lože. Kada je tijekom jednog od sastanaka poručio da je vrijeme da mržnja prestane, dogodio se trenutak koji je nadživio kongres. Prišao je Groussieru. Groussier ga je zagrlio.

Povijesni izvještaji opisali su prizor kao obnovu odnosa prekinutih ratom. Upravo je taj događaj kasnije postao najprepoznatljiviji simbol cijelog kongresa. Sto godina poslije upravo je taj zagrljaj postao središnja povijesna poveznica novog kongresa.

Beograd 2026.: pokušaj da se povijest pretvori u suvremenu poruku

Regularna Velika Loža Srbije organizirala je obljetnički kongres od 17. do 21. lipnja 2026., dok je središnji kongresni program bio održan 18. i 19. lipnja. Nakon toga je 20. lipnja održano i godišnje zasjedanje Regularne Velike Lože Srbije. Domaćin je time preuzeo ulogu koju je prije jednog stoljeća imala Velika loža „Jugoslavija“. Na čelu Regularne Velike Lože Srbije danas je veliki majstor prof. dr. Lukas Rasulić, neurokirurg i profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Beogradu.

Koncept kongresa bio je pažljivo izgrađen oko povijesne paralelnosti. Kao i 1926., pozvani su predstavnici velikih loža i vrhovnih vijeća, veliki majstori i veliki zapovjednici, ali i povjesničari slobodnog zidarstva. Organizirana je međunarodna konferencija i posebna akademija posvećena stotoj obljetnici povijesnog kongresa.

No najvidljiviji dio događanja dogodio se izvan zatvorenih masonskih prostora. Tijekom kongresa potpisana je Beogradska mirovna deklaracija, a u Novom Beogradu otkriven je spomenik u obliku piramide posvećen ideji mira i povijesnom „Beogradskom bratskom zagrljaju“. Na četiri strane spomenika poruke su ispisane na srpskom, engleskom, francuskom i njemačkom jeziku. Izbor jezika teško može biti slučajan. Francuski i njemački vraćaju priču u 1926. godinu. Srpski je jezik grada domaćina. Engleski današnjeg međunarodnog komunikacijskog prostora. Spomenik tako pokušava jednu epizodu iz relativno nepoznate masonske povijesti pretvoriti u trajni javni simbol.

Ponovno na Avali, kao prije jednog stoljeća

Jedan od najsnažnijih dijelova programa održan je na Avali. Veliki majstori i drugi predstavnici masonskih organizacija iz svijeta okupili su se kod Spomenika Neznanom junaku, gdje su položili cvijeće i poslali poruke mira. Sam spomenik djelo je Ivana Meštrovića, kojeg masonski izvori povezuju sa slobodnim zidarstvom. I ta je lokacija nosila povijesnu poruku.

Sudionici kongresa 1926. također su posjetili spomenik posvećen poginulima, a povjesničari upravo taj čin – zajedno s francusko-njemačkim zagrljajem i javnim predavanjima – navode među tri ključna trenutka tadašnjeg događaja. Organizatori 2026. tako nisu jednostavno obilježili godišnjicu. Rekonstruirali su simboličnu arhitekturu događaja. Beograd. Međunarodne delegacije. Rasprava o miru. Spomenik poginulima. Deklaracija. I sjećanje na zagrljaj dvojice ljudi koji su pripadali nacijama što su samo nekoliko godina ranije ratovale jedna protiv druge.

Masonska diplomacija bez formalne diplomacije

Upravo je tu možda najzanimljiviji aspekt cijelog događaja. Slobodno zidarstvo nije država. Veliki majstori nisu ministri vanjskih poslova, a masonske deklaracije nemaju pravnu težinu međunarodnih ugovora. Ipak, velike lože stvaraju mrežu odnosa koja prelazi državne granice.

U Beogradu su se 2026. susreli ljudi iz zemalja čije vlade nemaju uvijek iste političke interese niti pripadaju istim geopolitičkim blokovima. Izvještaji s kongresa govore o predstavnicima s pet kontinenata, a nakon skupa objavljene su snimke i fotografije delegacija iz niza europskih i izvaneuropskih zemalja.

U tome leži i povijesna logika masonskih mirovnih kongresa. Njihova snaga nikada nije bila u tome da potpisuju mirovne sporazume. Bila je u ideji da ljudi koji se u profanom svijetu nalaze na suprotnim nacionalnim, političkim ili kulturnim stranama u drugom kontekstu mogu razgovarati kao članovi istoga bratstva. To je 1926. izgledalo revolucionarno.

Ali povijest istodobno nalaže oprez. „Masonski Locarno“ nije spriječio ono što je uslijedilo. Europa je samo trinaest godina nakon beogradskog kongresa ponovno ušla u rat, neusporedivo razorniji od prvoga. Totalitarni režimi zatvorili su masonske lože, oduzimali njihovu imovinu i progonili članove.

Zato je možda najvažnija lekcija Beograda 1926. upravo ona koju obljetničke ceremonije lako mogu previdjeti: simbol pomirenja može biti snažan, ali sam simbol nije dovoljan.

Beograd ponovno na masonskoj karti svijeta

Za Regularnu Veliku Ložu Srbije kongres 2026. imao je i još jednu dimenziju – međunarodno pozicioniranje. Organizirati okupljanje velikih majstora i predstavnika masonskih organizacija s pet kontinenata nije samo ceremonijalni događaj. U izrazito decentraliziranom svijetu regularnog slobodnog zidarstva, u kojem ne postoji jedna svjetska masonska vlada, međunarodno priznanje, bilateralni odnosi i međusobni posjeti imaju posebnu težinu.

Beograd je već 2019. bio domaćin velikog međunarodnog masonskog događanja povodom stote obljetnice osnivanja Velike Lože Srba, Hrvata i Slovenaca. Tada je među najvišim gostima bio i vojvoda od Kenta, veliki majstor Ujedinjene Velike Lože Engleske.

Sedam godina kasnije Srbija je organizirala događaj s još snažnijom povijesnom pričom. Ovoga puta nije slavila samo vlastitu masonsku institucionalnu povijest. Prisjetila se trenutka kada je Beograd nakratko postao jedno od mjesta na kojem je međuratna Europa pokušavala pronaći jezik pomirenja.

Zagrljaj koji je preživio stoljeće

Najzanimljivije je da od velikog kongresa iz 1926. u kolektivnom sjećanju nije ostala neka složena rezolucija. Ostao je jednostavan ljudski čin. Francuz i Nijemac. Ruka pružena preko podjele koju je iza sebe ostavio rat. I zagrljaj.

Sto godina poslije Regularna Velika Loža Srbije upravo je tu sliku stavila u središte novog Međunarodnog masonskog mirovnog kongresa. Možda je zato najvažnije pitanje nakon Beograda 2026. manje masonsko, a mnogo više univerzalno. Može li se ono što je 1926. počelo zagrljajem ponovno pretvoriti u stvarni prostor dijaloga – ili će, kao toliko puta u povijesti, simbol mira ostati snažniji od njegove političke stvarnosti?

U Beogradu su, barem na nekoliko dana, pokušali odgovoriti. I ponovno su odgovor počeli tamo gdje je počeo i prije sto godina: susretom ljudi koji, unatoč razlikama među državama, nacijama i kulturama, odlučuju razgovarati.