Amenkamen

Jedan od najraširenijih masonskih obreda u srednjoeuropskom prostoru ima neobičan problem s identitetom. U Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini generacije slobodnih zidara upoznale su ga kao ritualnu tradiciju snažno povezanu s Austrijom, ali ga se i danas nerijetko naziva Schröderovim obredom. Povijesna istraživanja pokazuju da je takvo određenje, koliko god ukorijenjeno, jednostavno pogrešno. Priča o Austrijskom obredu zapravo je mnogo zanimljivija: to je priča o Habsburškoj Monarhiji, zabranama, ložama koje su prelazile državnu granicu da bi mogle raditi, reformatorima koji su željeli modernizirati masoneriju i ritualu koji je gotovo dva stoljeća neprestano prilagođavan vremenu u kojem je živio.

U slobodnom zidarstvu tradicija ima neobičnu težinu. Ona daje legitimitet, kontinuitet i osjećaj pripadnosti nečemu što nadilazi jednu generaciju. Ali upravo zbog toga masonerija ima i jednu slabost: priča koja se dovoljno dugo ponavlja lako postane „povijesna činjenica“. Austrijski obred možda je jedan od najboljih primjera.

Desetljećima se, čak i unutar austrijskog slobodnog zidarstva, prenosilo uvjerenje da je ritual Velike Lože Austrije zapravo modificirani Schröderov obred, odnosno da potječe iz ritualnog sustava koji je početkom 19. stoljeća oblikovao njemački glumac, kazališni ravnatelj i slobodni zidar Friedrich Ludwig Schröder. Problem je samo jedan. Povijesno gledano – nije.

Austrijski ritualni povjesničar Franz Ernst, analizirajući razvoj rituala koji danas koristi Velika Loža Austrije, došao je do zaključka koji ruši jednu od najupornijih predaja austrijske masonerije: austrijske lože nisu jednostavno preuzezele Schröderov ritual niti je današnji Austrijski obred njegova modificirana verzija. Njegova genealogija mnogo je složenija i vodi preko francuskih i njemačkih rituala 18. stoljeća, Striktne opservancije, ugarskog slobodnog zidarstva, bečkih „graničnih loža“ i, prije svega, ritualnih reformi Hermanna Beigela i Lože „Zukunft“.

To možda zvuči kao akademska rasprava o masonskoj povijesti. Ali nije. Jer taj se obred danas radi i u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Austrijski obred navodi se kao primarni obred Velike Lože Hrvatske, Velike Lože Slovenije i Velike Lože Bosne i Hercegovine, triju regularnih velikih loža čiji je poslijeratni razvoj snažno povezan upravo s austrijskim slobodnim zidarstvom.

Drugim riječima, pitanje kako se taj obred zove nije samo austrijska rasprava o prošlosti. To je i pitanje identiteta dijela današnjeg slobodnog zidarstva u ovom dijelu Europe.

Obred bez velikih riječi

Austrijski obred pripada srednjoeuropskoj, odnosno germanskoj ritualnoj tradiciji, ali po karakteru se razlikuje od mnogih složenijih masonskih sustava. Njegova snaga nije u teatralnosti. Upravo suprotno. Jedna od njegovih glavnih osobina jest jednostavnost.

Sažet je, relativno nenametljiv, racionalan i snažno usmjeren na moralnu i unutarnju dimenziju slobodnog zidarstva. Franz Ernst opisuje njegov razvoj kao dug proces „pročišćavanja“ i modernizacije, uz posebno izražen laicistički duh, ali bez izlaska iz okvira regularne masonerije engleske tradicije. To je važna razlika. Jer masonski rituali nisu samo različite verzije iste ceremonije. Oni predstavljaju različite načine razumijevanja masonerije. Neki naglašavaju biblijsku simboliku. Drugi vitešku tradiciju. Treći ezoteriju. Četvrti filozofiju.

Austrijski obred kao da pokušava napraviti nešto drugo: ukloniti višak kako bi ostala ideja. U tom smislu mogao bi se gotovo opisati kao srednjoeuropski ritualni minimalizam. I upravo tu počinje zabuna sa Schröderom.

Čovjek kojem su pripisali obred koji nije napisao

Friedrich Ludwig Schröder doista je jedna od velikih figura njemačkog slobodnog zidarstva. Njegov ritualni sustav nastao je kao pokušaj povratka jednostavnijoj masoneriji triju simboličkih stupnjeva nakon razdoblja u kojem su se europskom masonerijom širili brojni dodatni stupnjevi, viteški sustavi i ezoterijske nadogradnje.

Zbog toga postoji logična sličnost između Schröderove reformne ideje i kasnijeg austrijskog ritualnog razvoja. Oba sustava cijene jednostavnost. Oba pripadaju germanskom kulturnom prostoru. Oba pokazuju određeni otpor prema ritualnoj prenatrpanosti. Ali sličnost filozofije nije isto što i zajedničko podrijetlo.

Ernstova analiza upravo tu povlači jasnu granicu. Kada je usporedio stvarni Schröderov ritual s austrijskim, razlike su bile očite. Schröderovi tekstovi bili su duži, snažnije obilježeni protestantsko-kršćanskim elementima te su sadržavali molitve i pjesme kojih u modernoj austrijskoj tradiciji nema.

Austrijski obred krenuo je drugim putem. A da bi se razumjelo kojim, treba se vratiti u politički vrlo neobičnu Europu 19. stoljeća.

Masoni koji su morali prijeći granicu da bi održali ložu

Nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. Habsburška Monarhija postala je dvojna država s dva različita pravna sustava. To je proizvelo paradoks. U austrijskom dijelu Monarhije pravni okvir praktično je onemogućavao regularan zatvoreni rad masonskih loža, dok je u ugarskom dijelu liberalnije zakonodavstvo takav rad dopuštalo.

Bečki slobodni zidari pronašli su kreativno rješenje. Osnivali su tzv. granične lože. U Beču bi djelovala formalna humanitarna ili građanska udruga, dok bi isti ljudi odlazili preko granice, uglavnom u tadašnji ugarski dio Monarhije, kako bi održavali ritualne masonske radove. Putovalo se u Neudörfl, Sopron i osobito u tadašnji Pressburg – današnju Bratislavu. Nerijetko vlakom ili brodom. Masonerija je, doslovno, putovala preko granice kako bi mogla postojati.

Upravo će iz tog neobičnog političkog i kulturnog laboratorija nastati ono što danas prepoznajemo kao Austrijski obred.

„Humanitas“: prvi važan trag

Jedna od najvažnijih graničnih loža bila je „Humanitas“. I upravo ovdje povijesni trag počinje ozbiljno udaljavati Austrijski obred od Schrödera. Loža „Humanitas“ od svog osnutka nije radila prema Schröderovu ritualu. Koristila je vlastiti ritual, koji se najvjerojatnije povezuje s Franzom Juliusom Schneebergerom.

Sačuvan je rukopis rituala prvog stupnja iz 1872. godine. Bio je iznimno kratak. Kraći čak i od današnjeg austrijskog rituala. Štoviše, sadržavao je elemente kojih kod Schrödera nema, a koji imaju starije korijene u francuskim ritualnim tradicijama, Striktnoj opservanciji i drugim njemačkim sustavima 18. stoljeća.

Tu se već raspada jednostavna formula: Schröder → Austrija → Hrvatska, Slovenija i BiH. Stvarna genealogija izgleda mnogo više poput mreže. A onda se pojavljuje čovjek koji je možda važniji za Austrijski obred od samog Schrödera.

Hermann Beigel: čovjek iza zaboravljene revolucije

Godine 1874. skupina reformno orijentiranih slobodnih zidara izdvaja se iz „Humanitasa“ i osniva Ložu „Zukunft“ – „Budućnost“. Ime teško da je moglo biti simboličnije. Jedna od ključnih osoba bio je Hermann Beigel. Liječnik po profesiji, obrazovan u Greifswaldu, Breslauu i Berlinu, radio je i u Londonu, gdje je 1862. primljen u Ložu „Tranquility“ br. 185. Kasnije dolazi u Beč i postaje jedan od vodećih ljudi reformnog kruga oko „Zukunfta.“

Beigel i njegovi istomišljenici smatrali su da postojeći rituali nose previše elemenata koji pripadaju prošlom vremenu. Željeli su nešto drugo. Manje dogme. Manje arhaičnog jezika. Manje ceremonijalnog balasta. Više humanizma. Više racionalnosti. Više čovjeka.

Beigelov ritual Lože „Zukunft“ iz 1874. bio je radikalno laicistički i prosvjetiteljski oblikovan. Upravo će taj tekst, nakon brojnih kasnijih povijesnih obrata, postati jedna od najvažnijih podloga današnjeg Austrijskog obreda. I tu nastaje povijesni nesporazum koji traje do danas.

Kako je nastala „Schröderova legenda“

Godine 1875. pojavila se potreba za ujednačavanjem rituala u ložama pod Velikom ložom sv. Ivana Ugarske. Hermann Beigel dobio je zadatak izraditi rituale za tri simbolička stupnja – formalno formuliran kao zadatak da to učini „na osnovi Schröderova rituala“. Tu se vjerojatno rodila legenda. Jer Beigel, prema Ernstovu istraživanju, nije jednostavno preradio Schrödera. Kao osnovu koristio je vlastitu ritualnu koncepciju Lože „Zukunft.“ Štoviše, Ernst izričito zaključuje da Beigelov tekst nema stvarnu sličnost sa Schröderovim ritualom. Konačni rituali koji su potom standardizirani također su prošli kroz rad drugih autora i komisija. Ali administrativna formulacija je ostala. „Na osnovi Schrödera.“ I jednom kada takva tvrdnja uđe u institucionalnu memoriju, teško ju je ukloniti.

Dodatnu zabunu izazvala je i odluka Velike lože Beča iz 1920. u kojoj je zabilježeno da ona u prva tri stupnja radi prema Schröderovu ritualu. Povijesna analiza ritualnih tekstova pokazuje nešto drugo. Franz Ernst zato je vrlo kategoričan: ni granične lože, ni kasnije austrijske lože nisu radile prema stvarnim Schröderovim ritualima iz 1801., 1816. ili 1853., niti prema nekoj jednostavno „modificiranoj“ verziji tog sustava. Drugim riječima, Schröder je postao svojevrsni mitski otac rituala kojem zapravo nije bio otac.

Pravi korijeni Austrijskog obreda

Povijest Austrijskog obreda zato se ne može svesti na jedno ime. To je slojevita konstrukcija nastajala gotovo dva stoljeća. U njegovoj dalekoj pozadini nalaze se engleski rituali 18. stoljeća, rani francuski ritualni izvori, njemačke tradicije koje su se razvile iz njih, elementi Striktne opservancije i kasnije reforme germanskog slobodnog zidarstva. Na to se nadovezuje kratki ritual „Humanitasa“ iz 1872. Zatim Beigelov reformni ritual „Zukunfta“ iz 1874. i 1875. Potom ritualni rad Velike Lože sv. Ivana Ugarske i Velike Simboličke Lože Ugarske.

Nakon raspada Austro-Ugarske dolaze rituali Velike lože Beča iz 1929./1930. i 1934. Nakon Drugog svjetskog rata slijede nove redakcije 1950-ih, zatim velika revizija između 1972. i 1974. pod vodstvom Kurta Barescha, Jörga Mauthea i Viktora Rannichera te daljnja dorada 1987. godine. To nije kopija jednog rituala. To je evolucija.

I upravo je to možda najzanimljivija osobina Austrijskog obreda. On nije nastao tako što je netko jednog dana napisao definitivni tekst. Nastao je filtriranjem. Generacije su nešto dodavale. Još češće – nešto uklanjale.

Tri rečenice koje možda najbolje objašnjavaju njegov duh

U Beigelovu ritualnom krugu pojavljuju se tri kratke maksime koje Franz Ernst smatra posebno karakterističnima za austrijsku tradiciju: Spoznaj samoga sebe – Ovladaj samim sobom – Oplemeni samoga sebe. Prema njegovu istraživanju, te su tri poruke iz rituala Lože „Zukunft“ kasnije ugrađene u ritualnu tradiciju prvog stupnja i nemaju neposredan ekvivalent u drugim tadašnjim engleskim, francuskim ili njemačkim ritualima.

U tri kratke rečenice nalazi se gotovo cijela filozofija ovog obreda. Ne govori čovjeku da promijeni svijet. Prvo mu kaže da upozna sebe. Zatim da nauči vladati sobom. Tek onda da se pokuša oplemeniti. To je izrazito individualistički, ali istodobno odgovoran koncept slobodnog zidarstva.

Društvo se ne mijenja deklaracijama. Mijenja se čovjekom. A čovjek počinje od sebe.

Ritual koji su nacisti uništili – ali ga nisu uspjeli izbrisati

Austrijska masonerija doživjela je dramatičan prekid 1938. godine. Nakon nacističkog Anschlussa Velika Loža i njezine lože bile su raspuštene, imovina opljačkana, a slobodni zidari izloženi progonu.

Kada su se preživjeli članovi nakon Drugog svjetskog rata ponovno okupili, našli su se pred gotovo nevjerojatnim problemom. Ritualnih tekstova više nije bilo. Bili su uništeni ili nestali. Zato su ih rekonstruirali – iz sjećanja.

Prema Ernstovu istraživanju, Erwin Kulka i Ferdinand Rangetiner zapisali su rituale prema vlastitom pamćenju, a kada su kasnije pronađeni stariji tekstovi pokazalo se da se rekonstruirane verzije tek neznatno razlikuju od onih koje su korištene prije nacističke zabrane.

Teško je pronaći bolju ilustraciju značenja rituala za neku tradiciju. Možete zatvoriti ložu. Možete oduzeti arhiv. Možete spaliti knjige. Ali ako dovoljno ljudi ritual nosi u sebi, institucija može biti uništena, a tradicija ipak preživjeti.

Hrvatska i Slovenija: dvije grane istog austrijskog projekta

Kada je nakon pada komunističkih režima početkom 1990-ih započela obnova regularnog slobodnog zidarstva na prostoru nekadašnje Jugoslavije, Austrija je odigrala ključnu ulogu. Ali taj proces nije najprije krenuo prema Sloveniji, pa zatim prema Hrvatskoj. Krenuo je prema objema zemljama gotovo istodobno.

Početkom 1992. Velika loža Austrije osnovala je u Beču deputacijsku Ložu „Illyria“, sa zadatkom primanja, obrazovanja i masonskog formiranja kandidata iz Hrvatske i Slovenije. Ideja je bila jasna: stvoriti jezgru iz koje će se s vremenom razviti samostalne regularne masonske strukture u dvije novonastale države. „Ilirija“ je tako postala zajedničko ishodište dvaju procesa. No njihovi su se putevi ubrzo razdvojili.

Za slovenske slobodne zidare 1994. u Klagenfurtu je osnovana Loža „Dialogus“, koja je preuzela rad sa slovenskim članovima, dok se „Ilirija“ nastavila usmjeravati prema Hrvatskoj. Iz hrvatske grane procesa već su 1995. nastale prve tri lože u Zagrebu, koje će 1997. osnovati Veliku Ložu Hrvatske. Slovenski razvoj išao je preko „Dialogusa“, a zatim preko loža u samoj Sloveniji. Kada su stvorene tri potrebne lože, 16. listopada 1999. osnovana je Velika loža Slovenije, kojoj je Velika loža Austrije ceremonijalno „unijela svjetlo“. Zato Hrvatsku i Sloveniju nije najbolje promatrati kao prvu i drugu kariku nekakvog austrijskog masonskog širenja. One su prije svega dvije grane istog projekta. Njihovo zajedničko ishodište bila je Austrija. Njihova zajednička početna institucija bila je Ilirija.

A jedan od najvažnijih elemenata koji su iz tog procesa prenijele u vlastite nacionalne masonske sustave bio je upravo Austrijski obred. Tek nakon toga taj se austrijski i regionalni masonski utjecaj nastavlja dalje prema Bosni i Hercegovini. Tako se krajem 20. stoljeća postupno oblikuje zanimljiv ritualni prostor. Od Beča prema Ljubljani i Zagrebu, a zatim prema Sarajevu. Ne kao jednostavna linearna linija širenja, nego kao mreža institucija čija se genealogija u velikoj mjeri vraća prema istom ishodištu – Velikoj loži Austrije.

Isti trag vodi prema Bosni i Hercegovini

Nakon Hrvatske i Slovenije, isti austrijski ritualni i institucionalni trag nastavlja se prema Bosni i Hercegovini. Slobodno zidarstvo tamo se obnavlja krajem 1990-ih uz snažnu pomoć austrijskih i slovenskih slobodnih zidara. Velika loža Austrije 1999. osniva deputacijsku Ložu „Lux Bosnia“, koja će postati jezgra buduće organizacije. Slijede lože „Ivo Andrić“ i „Veritas“, a 2005. formira se Velika Loža Bosne i Hercegovine.

Službena stranica Velike Lože BiH sama navodi da je obnova 1998./1999. provedena prije svega uz pomoć austrijske i slovenske braće, dok dostupni povijesni pregled navodi Austrijski obred kao primarni obred te velike lože. Ali njegovi korijeni zapravo sežu još dublje: Beč – Bratislava – Budimpešta – ponovno Beč – pa tek onda Zagreb i Sarajevo. To je jedan od razloga zašto je naziv „Austrijski obred“ povijesno precizniji od pojednostavljenog „Schröderov“.

Austrijski ne znači da je nastao izolirano unutar današnje Republike Austrije. Naprotiv. To je možda jedan od najtipičnijih proizvoda nekadašnjeg srednjoeuropskog kulturnog prostora. Njegova povijest ne poznaje današnje granice.

Zašto je pogrešan naziv uopće važan?

Netko bi mogao reći: je li doista važno zove li se obred Austrijskim ili modificiranim Schröderovim? U praktičnom smislu možda ne. U povijesnom smislu – itekako. Jer naziv određuje način na koji razumijemo podrijetlo neke tradicije. Nazvati Austrijski obred Schröderovim znači njegov razvoj objasniti jednim njemačkim reformatorom s početka 19. stoljeća.

Nazvati ga Austrijskim znači priznati mnogo složeniju stvarnost. Da je nastao iz političkih zabrana. Iz prelaska granica. Iz sukoba tradicionalista i reformatora. Iz austrijskog, ugarskog, njemačkog, francuskog i engleskog ritualnog nasljeđa. Iz prosvjetiteljstva. Iz iskustva Habsburške Monarhije. Iz Beigelova radikalnog pokušaja da ritual očisti od onoga što je smatrao zastarjelim. Iz međuratnog Beča. Iz nacističkog progona. Iz poslijeratne rekonstrukcije. I konačno iz modernizacije druge polovice 20. stoljeća. To je mnogo zanimljivija priča od tvrdnje da je netko jednostavno preradio Schrödera.

Najsrednjoeuropskiji od svih obreda

Možda je zato najbolji način razumijevanja Austrijskog obreda promatrati ga ne kao nacionalni ritual, nego kao ritual srednjoeuropskog iskustva. Nastao je u svijetu u kojem su se granice pomicale, države raspadale, režimi zabranjivali masoneriju, jezici miješali, a slobodni zidari svoje su rituale prenosili iz jedne jurisdikcije u drugu. Njegov put vodi kroz Beč, Sopron, Bratislavu i Budimpeštu. U 20. stoljeću preživio je Austro-Ugarsku, autoritarizam, nacizam i Drugi svjetski rat. A krajem stoljeća krenuo je prema državama koje su izlazile iz komunizma. Najprije prema Sloveniji i Hrvatskoj. Zatim i prema Bosni i Hercegovini.

Zato činjenica da se upravo taj obred danas radi u Ljubljani, Zagrebu i Sarajevu nije povijesna slučajnost. Ona govori nešto o tome kako se institucije prenose. Austrija nije devedesetih godina samo pomagala osnivati lože. Prenijela je vlastiti model masonerije. A zajedno s njim i ritual koji je sam po sebi proizvod više od dva stoljeća političke, kulturne i masonske povijesti.

I možda je najveća ironija cijele priče upravo u tome što je jedan od njegovih najtrajnijih mitova – njegovo vlastito ime. Jer obred koji se u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini još može čuti pod kolokvijalnim nazivom „Schröderov“ zapravo govori mnogo zanimljiviju priču. Priču o „Humanitasu.“ O „Zukunftu.“ O Hermannu Beigelu. O graničnim ložama. O Beču i Budimpešti. O tradiciji koja se mijenjala kako bi mogla opstati.

I o jednom izrazito srednjoeuropskom paradoksu: Austrijski obred možda nikada ne bi nastao da austrijski slobodni zidari svojevremeno nisu morali napustiti Austriju kako bi uopće mogli biti slobodni zidari.